piše: Viktorija Banić
Štrajkovi su izgleda postali hrvatska stvarnost. Hm, do kud sjećanje seže? Kamensko, liječnici, radnici sisačke željezare, pa brodogradilišta, prosvjetari, onda Imunološki zavod, pa Savska … E, da, opet prosvjetari. Sada.
Ljudi su to, slažem se, koji nam uče, ali i oblikuju djecu. Posebno u današnje vrijeme kad djeca više vremena provode u školi nego kod kuće. Često preuzimaju tako, silom prilika, dio odgojne uloge svakog roditelja. Može li se to platiti, naplatiti, procijeniti …? Brojčano izraziti? Ne može. Kao niti puno toga, pa ipak … mora. Plaća.
Sjećam se svoje učiteljice, otočanke, koja je kao po nečijoj neslanoj šali, dekretom poslana u Dalmatinsku zagoru. Zauvijek. Pripovijedala nam je o tome kako je dio djetinjstva, tijekom drugog svjetskog rata, provela u savezničkom zbjegu u El Shatt-u, u Africi. Opisivala je beskrajni pijesak i šatore, vrućinu, krpene lopte i lutke, improviziranu školu. Bila je to svakodnevna priča, motiv koji se provlačio tijekom vremena koja smo proveli zajedno, ali i jedan od prvih zemljopisnih pojmova koji smo utvrdili još u prvom razredu. Slušali smo i zgode o onome nakon zbjega, o njenoj obitelji, otoku, pa i novoj obitelji koju je kod nas zasnovala i ostala kao njen središnji dio, do kraja svog života.
Učiteljica, „meštrovica“, govorili su stariji, poštovana kao i većina njih u to doba, nekad malo stroža, nekad popustljivija, svakako odgovorna i strpljiva. Pravi sudac-mirotvorac u našim svakodnevnim prepirkama i duelima. U svakom slučaju dostojanstveni, središnji lik bitnog dijela mog i djetinjstva mojih razrednih kolega. Nije ni čudo da je većina curica u to vrijeme bila čvrsto uvjerena da će kad odrastu postati upravo učiteljice. Sretala sam je često i kad sam krenula u neke više razrede i škole. S razlikom što je „učiteljica“ sad opet postala „teta Neda“ koja se baš uvijek veselila mom svakom životnom uspjehu.
Pobjegle su godine i sad moj sin ima razrednu učiteljicu, čak dvije, potpuno različite (kao „dobar“ i „loš“ policajac, da su spremna oba pristupa), ali sposobne i djeci bliske.
Školska godina tek što je počela i evo štrajk … Do daljnjeg nema nastave. Razumijem, recimo, ali moja nećakinja u istoj školi, samo godinu mlađa, ima redovitu nastavu! Njen učitelj, kažu, nije u štrajku, tj. on štrajk samo pasivno podržava. Što god to značilo. Organizirano je u školi, stalno ponavljaju, čuvanje djece koju roditelji nemaju s kim ostaviti dok su na radnom mjestu, a učitelji u štrajku. Dežurni učitelji.
Da, ali kako poslati dijete u školu ako znaš, nagoviješteno ti je u razgovoru, da će biti jedino ili jedno od nekoliko „na čuvanju“?
Stav je da su roditelji pozvani podržati štrajk učitelja na način da ne šalju djecu u školu. Pri tom ministar mudro zaključuje da je djeci mjesto u školi i obrazlaže nadugo i široko hoće li dijete, koje roditelji odluče ipak ne poslati u školu, dobiti neopravdane sate zbog izostanka … Jer priča se… Ma stop!
Ama ljudi, stanite malo! Da rezimiramo: vi, učitelji, imate pravo tražiti povećanje plaće. Ovima drugima je posao to vam pravo osporavati. A ovaj kaos „slanja“ i „neslanja“ djece u školu? Kaos simpatizera i onih koji su protiv? Stavova sindikata jednog, drugog, trećeg …?
Uh, već viri nadoknađivanje propuštene nastave! A roditelji? A djeca? Kakvo mi imamo pravo?
O mogućnostima ovdje, ionako, nitko niti ne razgovara. Osuđeni smo prebirati po grupama u raznim društvenim mrežama gdje nam učiteljice ostavljaju poruke o tome što je s nastavom sutra, tj. kako ćemo organizirati još jedan radno-neradni dan …
Čini se da će se kola opet slomiti na onima koji pod njih najmanje podmeću. Osim toga, kad razmislim, izuzevši Imunološki zavod, ne sjećam se da je netko baš nešto postigao na ovaj način … Sve se svodi na iscrpljivanje dok ne odustane ili barem posustane, manje izdržljiva strana. Onda će nastupiti dan zatišja. Već sutradan neka nova priča, kao top tema, viriti će sa svih naslovnica. Jedva čekam da i ovo prođe i svane običan radni dan, sa nekim „običnim“ pričama.
A običnu, stvarnu priču, još jedno lice Hrvatske, dočarala mi je gotovo nepoznata sugrađanka prije par dana. Kaže kako je dobila rješenje o ovrsi za neplaćene komunalije i kako se ne čudi, jer ne plaća ništa osim telefona. Ne plaća jer nema od čega platiti.
Živi, točnije njih troje, sa nešto više od tisuću kuna mjesečno. Među njima i njena teško bolesna majka. Zašto plaća baš telefon? Pa eto ako se nekome od njih jako pogorša zdravstveno stanje da mogu barem hitnu pozvati.
Inače, pripovijeda dalje, ona i suprug imaju zajedno preko 70 godina radnog staža. A ova ovrha sada? Neće ulagati prigovor, rok joj je ionako prošao. Neće se ići niti dogovarati o obročnoj otplati, jer kako kaže, zna da niti na taj način ne može podmiriti dug. Ne vidi svrhe ljudima lagati, u oči. Pita me što drugo da radi, što joj ja predlažem?
Dok razmišljam što bih joj odgovorila, ona je brža. Jasno joj je, kaže, da neće ništa poduzimati. Sjedit će i čekati što će se dogoditi. A ako joj dosadi čekanje, dodaje na kraju, može si i užetom skratiti muke. Baš kao što je to njen muž napravio.
Na ovo se nema što reći.
Još jedna priča iz Hrvatske.
Drugačija.
Priča koja neće biti na naslovnicama.