LAKŠE SE DIŠE

U povodu oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču

piše: Aleksandra Brnetić
Prijateljica mi se javila iz Zagreba smsom i spominje kako je na Prvom programu Hrvatskog radia jučer ujutro slušala Mladena Kušeca i njegovu emisiju „Putujmo Hrvatskom”. „Volim ga slušati, svašta saznaš, a danas je bilo sve u znaku jučerašnjeg oslobođenja.“ Preporučuje mi da poslušam tu emisiju jer – i to najavljuje kao temu za naše razgovore kad dođem u Zagreb – „naš je narod nakupio višestoljetne frustracije”. Pita se što to i tko to može izliječiti.

Ja mislim da je s ovom haškom presudom hrvatsko društvo dobilo tu vrstu katartičnog lijeka. Kad se čulo da se generale Gotovinu i Markača odmah pušta na slobodu, snažno i nesavladivo u nama su navrnuli osjećaji radosti i olakšanja. Kao da se u nama probudio skriveni vulkan.

Kako i ne bi! Haška je presuda međunarodna verifikacija da je Oluja bila legitimna i legalna oslobodilačka akcija i da je general Gotovina vršio svoju dužnost. Pala je optužba da je hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom skovalo politički plan da se oslobađanjem Krajine od srpskih pobunjenika željelo protjerati kompletno srpsko stanovništvo. Pala je teza da su Hrvati progonitelji, teza koja se pojavila kad su na vidjelo izašli zločini počinjenih i tijekom a i poslije te vojne akcije.

Kako hrvatska izvršna i sudbena vlast ništa nije poduzimala protiv počinitelja, crv sumnje „da tu nešto ne štima” u hrvatskom je društvu sve više rastao, a dodatno se počeo hraniti netransparentnošću i kontradiktornošću hrvatske politike prema haškim optuženicima, bez obzira na to koja je stranka bila na vlasti, i u kojoj koaliciji. Taj je crv sumnje polako ali sigurno počeo izjedati ljude. Hranila ga je i gospodarska situacija koja se našla u tunelu na čijem se kraju svjetlo nije naziralo (a i još se ne nazire).

Pročišćavajući efekt mogli bi imati i govori dvojice generala na Trgu bana Jelačića, koliko god oni (govori) po svojoj naravi bili različiti. Gotovinin je duktus kratak i precizan, vojnički suhoparan, a melodija glasa mu je smirena i blaga, ni traga militarističkoj strogosti. Čista suprotnost koja plijeni. Kad je Markač progovorio, učinilo mi se da se na pozornici pojavio jedan od likova iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha.

Epski otužan, iskren, prostodušan u svom iskazu, bez imalo straha da će se osramotiti što progovara o svojim osjećajima poniženja i tuge. Gotovina ne analizira prošlost, ona je tu da on o njoj donese točan i razgovijetan zaključak. Njega zanima samo budućnost. Markač lamentira nad prošlim, on nam na pladnju pokazuje svu dužinu, širinu i dubinu svoje (kmetske=uzničke) muke. I sve svoje nade. Dva velika državnička govora dvojice različitih karaktera i mentaliteta. Dokaz da je moguća koegzistencija različitih naravi i pogleda. A to je ono što nedostaje hrvatskome društvu, kako u domovini, tako i u inozemstvu.

Mi ne možemo i ne znamo dopustiti da itko misli drukčije i da drukčije osjeća. Mi nismo uviđavni nažalost ni u trenutku velike radosti, pa ni prema osobi koju obožavamo i koja sigurno zna više od nas. Nama je uvijek važnija naša vlastita frustracija.

Na dočeku, na Jelačić placu, krenulo je fućkanje Gotovini kad se on počeo poimence zahvaljivati državnim institucijama na pruženoj pomoći. Ali se nije dao smesti. On zna bolje od svakog od nas da je u Den Haagu završio tek onda kad se hrvatska država odlučila da ga se izruči. Ali on je isto tako svjestan da je Sudbeno vijeće radikalno opovrgnulo prvostupanjsku presudu jer su svoj obol dali i predsjednik Republike, zajedno sa šefom vlade, ministrom obrane i ministarstvom vanjskih poslova.

Mi nismo tolerantni ni onda kad to od nas zahtijeva trenutak, opća pristojnost i naša profesija. U kasnim večernjim satima, na Prvom programu HTV-a, u Specijalnoj emisiji voditelj Goran Rotim pred kraj je emisije naprasno prekinuo izlaganje prof. Ive Banca.  Banac je htio istaknuti dostojanstveno i primjereno ponašanje i držanje hrvatskih zatvorenika Gotovine i Markača pred haškim sudom tako što ih je usporedio s ponašanjem srpskih zatvorenika Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja.

„Pa kako možete njih uspoređivati!”, upao je uzrujano Rotim. Povjesničar Banac, specijalist za hrvatsko-srpske odnose, zašutio je stisnuvši zube. Rotimu očito nije palo na pamet da i ponašanje osuđenika može utjecati na suce, porotu, medije. A da ne spominjem i to da još dan danas mnogi u Europi, kako političari tako i običan čovjek, misli: Svi su oni isti, Gotovina, ili Karadžić, gdje je tu razlika.

No, Rotimu je u tom trenutku tko zna iz kojih razloga bilo neugodno i zaboravio je – a možda nikada nije ni (sa)znao – da novinar u interesu činjenice mora prevladati i osobnu nelagodu. Tako je propustio da i on, kao voditelj, a i mi, njegova publika, od njegova sugovornika saznamo zašto je bilo važno što hrvatski generali nisu ni jednoga trena izgubili osjećaj za mjeru.

Vjerujem da će ova presuda i na međunarodnoj političkoj sceni imati dalekosežne posljedice. Promijenit će ona fokus gledanja na zaraćene strane u postjugoslavenskim ratovima. Do sada je bilo opće prihvaćeno stajalište, godinama stvarano, da sve zaraćene strane snose podjednaki teret moralne krivice za rat.

I ne samo to. U petak je otpala moguća objeda da bi dogodine u Europsku uniju trebala ući država kojoj su zločinci pomogli osloboditi svoj teritorij. Ovo je stvarno točka na i. Kad bismo se još ugledali u generale i shvatili da trenutačno oduševljenje i radost trebamo pretvoriti u samokritičnost, samopouzdanje i upornost. Nevoljama uprkos!

Aleksandra Brnetić je novinarka, u mirovini. Predsjednica je AMA Croaticae – Deutschland.