piše: Stjepan Poljaković
foto: Emil Cipar
Kada netko ode izvan našeg vidnog polja, još gore, kad svojim očima vidimo da se nad njega nadvija zemlja, ploča mramora ili betona, suočavamo se sa …
Smrt, ili kako ja to malo ljepše kažem – odlazak, misterij je, tajna o kojoj se jako mnogo priča a vrlo malo ili nimalo zna. Suočeni sa smrću suočavamo se sa strahom od nepoznatog, suočavamo se s činjenicom da se nama ili nama dragom biću prekida nit ovozemaljskog bivstvovanja.
Suočavamo se s tugom, ljutnjom i pitanjima. Zašto???
Stvar se može razmatrati s više gledišta ovisno tko ste i kako razmišljate. Za nekoga je to kraj krajeva, za drugoga jedna od reinkarnacija a za nas kršćane smrt je pauza, prekid između ovozemaljskog i vječnog života.
Kada čujete da je netko otputovao a bio vam je drag u vama se budi želja da nešto kažete ili barem pokušate utješiti one koji su iza njega ostali.
Pišem ovo suočen sa spoznajom da nam je otišao kako se to kaže, bard podvinjskog i brodskog novinarstva, Željko Mužević. Ljetos sam bio na grobu njegovog velikog prijatelja Emila, sreo sam Željka na „Svili“ prije tri tjedna, nismo se do tada nešto posebno družili i mislio sam, s vremenom ćemo, ali eto …
Ljudski je nadati se da ništa nije bilo uzalud, da sve ima svoj razlog i dolazak i odlazak s ovoga svijeta…
Propovjednik treću glavu svoje knjige počinje konstatacijom:
„…Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i
vrijeme umiranja;“
Sa ili bez našeg pristanka životni točak se kotrlja i prolazi preko i mimo nas i kad tad se moramo suočiti sa prazninom u srcu i pitanjima …
Tko smo i zašto smo tako prolazni?
Rijeku zaborava mogu usporiti naša sjećanja na drage ljude i na njihova djela i to je najviše što mi možemo učiniti, usporiti je ali na žalost ne i zaustaviti …
Netko će reći da će se Emil iznenaditi kada u nebeskom zboru prepozna dragoga druga, za druge su nestali i nema ih više …
.Ja mislim da su poslije ovozemaljskog meća zaspali, na odmoru između dvije runde, na nama je da od njihove baštine uzmemo ono najbolje i najljepše i predamo onima koji su oko nas ili generacijama iza. Štafeta života, borba protiv zaborava i ništavnosti, a kažu da je ljudski boriti se i nadati se.
Nadam da će oni koji tuguju za Željkom i svima kojih nema naći utjehu i odgovor na pitanja. Nadam se da će naći snage za ići dalje jer to je jedini izlaz. I nadam se da će biti dovoljno onih koji će svojim djelovanjem na trenutak zaustaviti rijeku zaborava i sjetiti se….
Još jedan panj u jednom dvorištu ostao je bez svoga gosta i meni padaju na pamet stihovi Bogdanove pjesme:
„Doneste mi rujna vina hoću priče da se sjetim, baš na ovom divnom mjestu …“
Nadam da ću ih obojicu sresti jednom negdje, na nekoj od nebeskih livada …
Do tada ostaje … Nada …