U izdanju Matice Hrvatske i Zavičajne udruge sv. Ivan Ričice – Zagreb iz tiska je izišla peta zbirka pjesama “Vrteška kasnih godina”, autora Vinka Pavića, našeg suradnika u rubrici Poezija. /Urednica/
tekst: Đina Bobetić …Iz recenzije u knjizi “Vrteška kasnih godina”
Vinko Pavić predstavlja se kao pjesnik egzistencijalističkih preokupacija, u stihovima njeguje poseban odnos prema tradiciji i vjeri u kojima naznačuje koordinate ljudskoga života, odnosno životne potrage. Pjesnik svojom osjetilnom notom stiha i tankoćutnim stilom oblikuje pjesme u kojima s velikom dozom iskrenosti promišlja odnos između ljudske povijesti i biblijskih, odnosno kršćanskih poruka, ali otvara i vrata svoje intime, djetinjstva, minulih dana i ljubavi.
Zbirka pjesama „Vrteška kasnih godina“ zrači životnom mudrosti i književnim iskustvom. Cjelokupno stvaralaštvo pjesnika obilježeno je notom potpune individualizacije, stihovi iznova oduševljavaju prisnošću i toplinom, a sloboda misli i umjetničkog izražavanja raspoznaje se na tematsko-idejnoj i formalnoj razini pjesama. Stvaralački opus, podijeljen u tri ciklusa (Pod ovim nebom, Znamen, Gola istina) donosi pjesme duhovno-refleksivne, intimne (zavičajne, kozmičke i socijalne) te ljubavne tematike, a pjesnik je umjetnik koji svojim pjesništvom zadire u dublje sfere ljudske svijesti, podređuje se snazi iskustva, imaginacije i jezika.
Kroz duhovno-religioznu liriku, Vinko Pavić ostvaruje se kao pjesnik koji umije sa smislom blagog i sjetnog čuvstva osvješćivati i golicati iskonsku, duboku, tajanstvenu i intimnu povezanost čovjeka sa Stvoriteljem u njihovom uzajamnom traganju i privrženosti. Motivi koji se duboko doimaju najtanjih ljudskih osjećaja, probrane slike i simboli ne iscrpljuju se u prozirnim asocijacijama, nego zahtijevaju buđenje čitateljeve inteligencije koja teži za cjelovitošću spoznaje Božje prisutnosti i čovjekovog dostojanstva…
Drugi dio zbirke „Znamen“, pjesnikov je osobni biljeg obojen toplim i čeznutljivim sličicama vlastitog životnog puta. Stihovi odišu vizualnim i akustičkim impresijama, raskošne slike prožete su zgusnutim spoznajama o životu, a zaustavljeni trenuci u riječi i slici ekspresivno izražavaju čežnju za minulom prošlosti: „O, moja dušo nadmena,/ Naslutila si pogubnu težnju daljina/ U skladnim ritmovima/ Zvjezdanog plesa nad zelenim vodama (…)/ Sad išteš one grančice jorgovana u jarugama/ Otrgnute prevrtljivu proljeću/ Koje na vrtešci vječnoj zimu preduhitri.“
Pjesnik, napustivši zavičaj i prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnog Imotskog: „Htjela bi, dušo moja, nadići samu sebe,/ U granitnoj stijeni mirisni cvijetak od milja ubrati“, no autentičnost izgubljenog djetinjstva, osjećaj osamljenosti te čežnja za izgubljenim svijetom, rezultirala je njegovom rekonstrukcijom: „Sad se vraćam tamo gdje plamsaju srca,/ Gdje tajanstvo misli vraća dah životu,/ Da nad Biokovom snoviđenje vrca,/ I sa sjetom grlim voljenu Imotu“.
Njegov rodni kraj prerasta u idealiziranu i nedostižnu sliku arkadijski priprosta i sretna svijeta koji je pohranjen u škrinji uspomena, no u toj slici sentimentalne privrženosti pjesnik traži nova uporišta, priziva sjećanja na majku i svijet koji „oznakovljuje“ njegovo postojanje: „O, kad bih mogao ozelenjenim tragovima/ Onih davnih proljeća/ Rasuti svoje postojanje,/ A misli zatočene u nevidljive tamnice/ Davno sklopljenih vjeđa/ Odmoriti u majčinoj tihoj besjedi“. Istinski proživljena bol i svjetlost koja se vine u visine, trenutak vječnosti kao preobrazba, postaju koordinate Pavićevih pjesničkih vizija kojima želi oživjeti snove i vratiti sjećanje na rodni kraj i „preostale godine njegovih requiema“.
Poezija Vinka Pavića protkana je čistim lirizmom i snažnim emocijama iz kojih se može naslutiti tjeskoba kao stanje duha modernog čovjeka, stoga o drugom dijelu zbirke možemo govoriti kao o ciklusu kozmičkog ekspresionizma. U pjesmama intimnog opusa osjećaju se sjetni prizvuci i melankolična raspoloženja jer lirski subjekt želi se vinuti u visine i postati jedinstven u svom djelovanju, ali s druge strane, kao da ostaje usamljen pojedinac u kozmosu, neshvaćen od svijeta, traži moćnu vodilju, riječ: „Mogu do zvijezda; a nebo jače zajeca:/ Zvijezde su imaginarne,/ A ti trebaš čvrstu riječ/ Kojom možeš zauzdati i uzjahati vrijeme,/ A trag mu posuti/ Svježim mirisnim laticama!“ Slikama prošlosti dozivlje vrijeme, nameće zapitanost o smislu čovjekova postojanja, o oduzetim snovima i čežnji za uzletima, siguran da postoji mogućnost ponovnog pronalaska vlastitog ja koje se izgubilo u nametnutim zakonima življenja: „Pripadamo vodama davljenicama/ U čije virove/ Pokorno nametnuše zakon šutnje/ U kom svako proljeće,/ Iznova,/ Pronalazimo nestali dio sebe“…
Intimne pjesme Vinka Pavića bolni su odjek umjetnika koji je u sukobu sa surovom stvarnošću svijeta. Osjećaj ljudske osamljenosti i čovjekova jedinstvenost u isto vrijeme može biti sreća i nesreća jer pjesnik – umjetnik želi preobraziti svemir, a čuđenje je osnovni poticaj kojim se otvara suština svijeta. Pjesnici vide svijet u njegovom pravom svjetlu, a oksimoronski stihovi: „Kad se pjesnici sretnu,/ Makovi postaju bijeli,/ Sunce stoljeća hladi“ potvrđuju kontrast zbilje i njihov doživljaj odnosa sa svijetom. Antologijski stihovi Antuna Branka Šimića poslužili su i našem pjesniku da progovori o svrsi umjetničkog stvaranja i htijenjima umjetnika koji su čuđenje svijeta: „Oko njih svemir se vrti,/ Umiru prije rođenja/ I žive nakon smrti“. Progovarajući o svrsi umjetničkog stvaranja, pjesnik indirektno izražava samosvijest modernog tvorca da će ljepota pjesama biti ovjekovječena zahvaljujući njegovoj umjetnini koja je besmrtna, a tajna počiva u nadzemaljskoj snazi vječne ljubavi: „Treba se opet roditi/ Da bi se nastanio u pjesmama/ Koje ne umiru sa živim vremenom/ I kazaljkama/ Što ritmično otkucavaju korake/ U vječnost kojoj ljubav je ime“…
Pjesnikov je izraz neuobičajen, jednostavan i običan, ali upravo se u takvom oblikovanju pisane riječi nazire njegova posebnost i zrcali veličina umjetnika. Jednostavnost u lirici rezultat je lirske spontanosti, njegov poetski izraz počiva na izvanrednom jedinstvu slike, zvuka riječi i simbolike stvari. Svjestan snage umjetnosti, pjesnik nas poziva da se uzdignemo iznad granica ljudskog bivstvovanja, prepoznamo korak životnog puta, usmjerimo ga prema vjeri kako bismo doživjeli sraz ljepote i želje u njegovim stihovima: „Htio bih ih učiniti svjetionikom/ Na neprohodnim putevima/ Da mnoga srca,/ I mrtva i živa, nagnaju kucati.
U perivoju stvaralaštva, osjetit ćemo trpke čežnje umjetnika, a u pjesmi Poklanjam svoje siromaštvo prepoznati njegovu skromnost i poniznost u kojoj autor čitatelja vodi spoznaji o narušenim granicama između umjetnosti, kulture i društva, ističući nesklad između svijeta, vlastitih snova i nedodirnutih prostranstava „gdje obitava vrijeme i gdje se zvijezde nikada ne gase.“ Bilo da govori o životu, ljubavi, trenucima koji se gube u vrtlogu vremena ili ga prožimaju sjetna i melankolična ćutanja, nad njegovim se pjesmama uvijek nadvija neka svijetla zvijezda, riječ kojoj se Pavić stalno vraća, a zvuči posebnom ljepotom.
Značenje Pavićeve poetske riječi nije utemeljeno na novim spoznajama ni na obilju, već na sposobnosti pjesnikovoj da riječima vrati čar prvotnog kazivanja, produbi mu smisao stilom spontanosti i snažnim stihovima koji će nanovo prodirati do srca. Poetskom porukom „Mi imamo ruke / koje smrt i život na dlanovima nose“, pjesnik nas, žedan riječi i plovidbe, poziva da tragamo za istinskim vrijednostima, otvara spoznaje o relativnosti života i smislu čovjekova putovanja koje izmiče pred onim što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti ni omirisati, vremenom koje ostaje trajni znamen njegovih umjetničkih previranja.
Progovarajući o odnosu čovjeka prema životu, Bogu, vremenu, prolaznosti i ljubavi, Vinko Pavić svojom je poezijom ostvario ekspresionistički izraz koji je plod istinskog pjesničkog nadahnuća. Cjelokupna zbirka građena je na antitezama prolazno – vječno; obično – neobično; svijetlo – tamno, a poetska i književna vrijednost pjesama zrcali se u stihovima koji su odraz potpune individualnosti iz koje pomalo izvire sjeta, čežnja za beskonačnim izazvana potrebom koja teži za ispunjenjem ili propitkuje dublji smisao čovjekova života, a ne apstraktnu ljepotu. Zbirka „Vrteška kasnih godina“ pripada pojmovnom pjesništvu čije je osnovno obilježje misaonost, dok je emocionalnost kao odlika slikovne lirike izražena u pjesmama u kojima se vraća svojem rodnom kraju i minulim danima djetinjstva. Pavićeva poetika otkriva se u smislu spiritualnog, duhovnog osjećanja života i svijeta, a egzistencijalnim motivima ljubavi i smrti pjesnik je nastojao naslutiti ljudske tajne, odgonetnuti boje sreće, tuge, boli i ekspresijom osjećaja pobuniti se, zaviriti u ono nedorečeno u čovjeku, iznova proživjeti ljepotu i očuvati je pred „vrteškom vremena“.