Slavica Sarkotić
Moja je ulica obična i bez imena
S lijeva i desna je drvored
Drveni plotovi puni uspomena
U daljini obzor prigušen i blijed
I zaputim se tako gdjegod
Tom mojom ulicom koja drijema
I svako malo postanem svjesna
U nekoj od kuća opet nekog nema
S poneke kuće pao je crijep
I dimnjaci neki više ne dišu
Kroz prozor bez stakla, slijep
Požutjele zavjese samo se njišu
Dok dođem do kraja ulice
U srcu osjetim prolaznosti težinu
Mog malog mjesta ostarjelo lice
Umata kuće u patinu
A onda protrči neko dijete
Nemarno mašući školskom torbom
I pirne vjetar, ptice prolete
I život se nastavlja novom borbom
Do zvijezda vodi ovaj drvored
I nema pravog razloga za nemir
U svemu vlada čudesan red
I bdije nad nama hladan i postojan Svemir
5.2.2015. 1:00