Piše: Ivana Opačak
U utorak navečer 06. listopada su mladi kajakaši i kanuisti Marsonije odveslali rutu od Savskog mosta do klupske splavi (kod Stadiona Marsonije) s upaljenim lampionima, prateći 426 upaljenih lampiona koje su uz rijeku Savu pustili dragovoljci i veterani 101. bosanskobrodske brigade. Na taj su način sudionici događanja obilježili 23. obljetnicu pada Bosanskoga Broda i odali počast svakom poginulom pripadniku brigade.
Iskreno me dirnula brodska mladost koja je, na poziv uprave Kluba i trenera, odlučila dati svoj doprinos obilježavanju ove obljetnice. Lijepa je to i hvale vrijedna gesta mladih sportaša koji su odali počast poginulim braniteljima i dostojanstveno se prisjetili prošlosti kojoj nisu ni svjedočili (jer tada nisu bili niti rođeni), ali koja je za njih sveta.
I baš tada, dok sam ih s ponosom i divljenjem promatrala kako veslaju (posebno svoju 9-ogodišnju Doricu), ondje… uz Savu… rodila su se u meni ista ona osjećanja koja su davno ispisala stihove pjesme “Sveta rijeka”.
SVETA RIJEKA
I opet čujem glasni tvoj šum…
Ti, satkana od bistrine purpurnih zora,
utkana u zore minulih dana…
Ti, nemirna i spokojna,
moja i svačija,
svoja i ničija…
Ti… još ista ti…
Kolike si daljine svojom blizinom
u noćima strašnim zaogrnula
i čijih si godina zlatni prah
valima svojim otpuhnula…
Za koga biserje vječnosti čuvaš?
Jesam li u snovima svojim
ja još ista ja?
I opet pretihi čujem ti šum…
Ti… još ista ti…
Ja… ne više ja.
Ima nešto u toj rijeci, u zalasku sunca iznad nje…
“Ima nečega u našim ljudima, u ranom jutru na Poloju, u zalasku sunca nad Savom, u Tvrđavi pod snijegom, u šarenim gljivicama Šume Striborove… Voljela sam ja i Zagreb, i danas snivam o Londonu… No, u Brodu je kao u majčinom krilu.” (iz intervjua moje učenice pjesnikinje sa mnom)