Luciju Pongrac, zagrebačku studenticu novinarstva upoznasmo posredno, pismeno, kad joj za boravka u Njemačkoj u okviru programa stipendija njemačkog gospodarstva, bijasmo u prilici dati par podataka potrebnih za njen autorski rad. Lucijin prilog nastavak je ovog lijepog poznanstva. Samo naprijed Lucija! Ako ne sada, kada onda!
piše: Lucija Pongrac
Zagreb/ Prije otprilike godinu dana preko interneta sam naišla na jednu prijavu za koju nisam niti slutila koliko će mi promijeniti život.
Riječ je o Programu stipendija njemačkog gospodarstva (više možete saznati na ovom linku www.djindjic-stipendienprogramm.de/.
Program stipendira studente završnih godina i mlade diplomante iz različitih branši kao što su energetika, automobilska industrija, turizam, elektrotehnika, mediji, bankarstvo, projektni management, zaštita okoliša, arhitektura, poljoprivreda i dr. i omogućuju im praksu u renomiranim njemačkim poduzećima.
Ove godine je 33 praktikanata iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedonije i Srbije dobilo priliku za praksu na tri do šest mjeseci diljem Njemačke.
Budući sam studentica novinarstva i odnosa s javnošću na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu prijavila sam se za praksu u Deutsche Welle-u, u Bonnu. Deutsche Welle je njemačka medijska kuća koja emitira program na 30 jezika, među ostalim i na hrvatskom jeziku, tako da je to poduzeće bilo idealno za stjecanje novih iskustava i nadograđivanje karijere.
Poslala sam prijavu, pozvali su me na intervju i na koncu javili da sam dobila stipendiju od 3 mjeseca. To je bio jako sretan dan za mene!
Bližio se šesti mjesec i polako sam pakirala kofere za odlazak u novu avanturu. 23.6. sam sletjela u Berlin gdje smo imali organiziran uvodni tjedan za sve praktikante. 33 mladih ljudi sedam dana u glavnom gradu Njemačku – fenomenalno. Voditelji programa Antje Müller i Saša Marković te pomoćnica Milena Popin sve su organizirali detaljno i jako sadržajno.
Posjetili smo ministarstva, parlament, svaki dan su bila neka nova događanja, a nije nedostajalo ni zabave. Za mene je posebna stvar bila što sam se družila s ljudima iz regije i stekla divne prijatelje iz zemalja koje me okružuju. Svi smo se jako dobro zabavljali i zbližili, ali onda je došlo vrijeme da svatko krene na svoju stranu te velike zemlje.
Početak srpnja, vani oko 30 stupnjeva, pola 9 ujutro, ja vozim bicikl do ogromne staklene zgrade u Bonnu, smještenu uz rijeku Rajnu, okruženu zelenilom. Prvi dan na poslu je prošao upoznavajući kolege i ambijent, a već od drugog dana je počeo posao.
Radila sam svaki dan od ponedjeljka do petka od 9 do 17 sati s pauzom za ručak. Prevodila sam članke s njemačkog i engleskog na hrvatski, pomagala u realizaciji televizijskog magazina „Europa u fokusu“, a ono u čemu sam najviše uživala – pisala sam autorske članke.
Zavoljela sam istraživanje, čitanje, učenje, otkrivanje, pisanje reportaža i kritičkih članaka. U razgovoru sa starijim kolegama naučila sam puno o svijetu i međuljudskim odnosima. Naučila sam se više odgovornosti i poštivanju. Neću pretjerati ako kažem da je moj život dobio novu dimenziju.
Kada sam stigla u Njemačku, nisam imala onaj prvotni šok dolaska u novu kulturu gdje se priča drugačiji jezik budući da sam prošle godine provela ljetni semestar na studentskoj Erasmus razmjeni u Mainzu. Jedina velika promjena za mene je bila da sam imala dosta vremena sama za sebe. Otkako sam počela studirati u Zagrebu uvijek sam u nekoj žurbi, nešto radim, trčim s jedne stvari na drugu – posao, fakultet, prijatelji, obaveze.
U Bonnu sam se oko pola šest popodne vratila u stan i često nisam imala isplanirana popodneva. Nisam mogla nazvati nekoga i reći „Ajmo se malo prošetati po gradu“. To mi je znalo nedostajati. Nedostajalo mi je more i sunce. Ali, kad prođeš tu fazu očvrsneš i počneš više cijeniti ono što osjećaš u svojoj domovini i svojim ljudima.
Kroz neko vrijeme upoznala sam i stekla prijatelje tako da sam išla u kino, šetnje, na pivo, vino, u izlaske. A vikendima sam većinom bila na putu. Budući da smo mi praktikanti bili raspršeni po cijeloj Njemačkoj, koristili smo vikende kako bi se vidjeli i družili. Obišla sam Njemačku uzduž i poprijeko, a bili smo i na produženom vikendu izvan granica – u Amsterdamu. Koristila sam svaku priliku da nešto novo vidim i iskusim, vodeći se onom – „Ako ne sada, kada onda?“
Ono što me najviše ispunjavalo jest što sam upoznavala ljude koji su me inspirirali. S njima sam se smijala toliko da bi me zaboljeli trbušni mišići, a i duboko i iskreno razgovarala. Upoznala sam neopterećene, pozitivne, ambiciozne, pametne, vesele ljude. Shvatila sam da u životu treba uživati sada, u ovom trenutku, jer na koncu je to sve što zapravo imamo. Postalo mi je sasvim normalno da pored mene prolaze ljudi svih rasa, kultura, religija i to „šarenilo“ me isto na neki način obogatilo.
Vjerujem da svaka osoba treba iskoristiti mogućnost i potruditi se da ode živjeti neko vrijeme u inozemstvo. To iskustvo je neprocjenjivo i nezamjenjivo. Maknete se iz određenog kalupa, oslobodite se nekih negativnih osjećaja, steknete neki svoj unutarnji mir i znate što želite dalje u životu – barem je to ono što se meni dogodilo.
Iako sam živjela u uređenijem sustavu od hrvatskog, gdje se zarađuje duplo, troduplo više, ipak bih voljela živjeti u Hrvatskoj. Ova tri mjeseca su za mene bila organizirana, financijski potpomognuta, ali da bih se odlučila baš za život u Njemačkoj, potrebna je puno veća priprema. Sada me čeka praksa u Zagrebu u poduzeću koje povezuje Hrvatsku i Njemačku, a onda ćemo vidjeti. Ja vjerujem da se rad i trud uvijek isplate, a uz malo sreće, tko zna gdje će me put odvesti?