Bez duhovne katarze i promjene karaktera – nijedan predizborni program, nijedan čovjek ili stranka, nemaju moć donijeti istinski boljitak našoj domovini!
piše: Dražen Radman
U ovo predizborno vrijeme, a kroz javna istupanja, pred očima cijele Hrvatske događa se zorno razotkrivanje karaktera pojedinih političkih aktera.
Na dnevnoj razini, gotovo kao najjače predizborne adute, slušamo brojne pošalice i podrugljivosti na račun političkih protivnika. Štoviše, kao da se pretedenti na uzvišene saborske fotelje, natječu tko će u tom sportu biti bolji golgeter.
A način na koji netko govori o drugima, itekako razotkriva njegov vlastiti karakter.
‘Doskočice’ razotkrivaju karakter
Postoje, dakle, ljudi kojima je ‘više stalo’ do isticanja tuđih grijeha i grešaka, nego do vlastite dobrostivosti i iskrenog nadilaženja problema. Takvi ljudi kao da su smetnuli da ismijavanje i omalovažavanje drugoga priliči samo – sitnim dušama. A sitne duše, nije nam nepoznato, imaju uvijek vrlo krupne ambicije. One se mogu ovako sažeti: ”U prvom planu ja i moje, a onda sve ostalo...”
Takvi ljudi kao da su zaboravili na istinu kako je dovoljna tek jedna njihova doskočica, gesta ili reakcija da otkrije njihov siromašan karakter. Jer čovjek ne može pobjeći od sebe. Ne samo njegove odluke i postupci, nego i šale i doskočice te mimika i pogled, pričaju istinitu priču o njegovom karakteru, koju može pročitati svatko tko to želi nepristrano čitati.
Stoga, prema kakvoći karaktera pojedinih vođa i drugih političkih figura koje se nastoje domoći vlasti, možemo prilično precizno predvidjeti kakav će nam život biti serviran u postizbornom vremenu..
Hrvatska više nema vremena …
Hrvatska, s druge strane, više nego ikad treba karakterno autentične, nepotkupljive i poštene ljude. Hrvatska, više nego ikad, treba istinoljubive, snažne i produhovljene ljude. Treba lucidne ljude koji prepoznaju prave korijene problema i koji će svojim znanjem, ali i plemenitošću srca, moći nadvladati ovo posvemašnje rastakanje života.
Naime, ironija, bešćutnost i neprijateljstvo koje ustrajno podgrijavamo u svojim razgovorima i razmišljanjima, jednostavno nas čini bolesnim društvom.
Hrvatska više nema vremena gledati sajam taština i neznanja, kako ‘vladajućih’ tako i onih koji se slavodobitno pripremaju da preuzmu ministarske uzde. Nema više vremena ni prostora za podupiranje uvrnutog koruptivno-poltronskog mentaliteta kod bilo koga među nama i oko nas. Nema više vremena ni za licemjerno i tek prigodničarsko domoljublje, a niti za površnu i beživotnu religioznost koja mnoštvu ljudi stoljećima krade prostor za jednostavnu, poniznu, ali i hrabru vjeru u Krista.
Vapaj za ljudima koji su spremni založiti svoj život
Hrvatska se nezaustavljivo guši od nepravdi i zloća, ne samo od strane ‘visokopozicioniranih’, nego i od strane drugih, da tako kažem, ‘nižepozicioniranih’ čimbenika. Hrvatska, osim toga, ne grca samo u materijalnim dugovima, nego još više u svom jalu, mržnji i gorčini. Uza sve to, među najgorčim korijenjem u našoj zemlji, združeni poput sijamskih blizanaca, nalaze se svekoliki strah i kukavička šutnja, koji također daju svoj veliki obol progresiji naše bolesti.
Hrvatska sve više tone. Treba joj zraka. Trebaju joj ljudi koji su spremni založiti svoj život za dobrobit svoga naroda. Hrvatska treba ljude kojima će istina biti vodič, a ne stranačka ili kakva druga poslušnost i podobnost.
Povrh svega, treba ljude koji se neće bojati, nego će ustajati i raskrinkavati bilo čije laži, velike i male, pa i po cijenu gubitka ‘članske iskaznice’, neke privilegije ili titule.
Jer što je čovjek koji nije u stanju platiti (skupu) cijenu za ono u što vjeruje? Samo umirući oklop koji jede, pije i spava, gledajući da mu slučajno iz ustiju ne ispadne koja mrvica ili kap.
Bez drugačijih, usudio bih se reći, bez prosvijetljenih karaktera, nikakav novi program, nikakav ‘Plan 21’, nikakav ‘Plan 5+’ ili ’25-‘nam neće donijeti promjenu nabolje.
Hrvatska je lijepa, ali i slijepa zemlja. Misli da vidi, a ne vidi. Misli da zna, a ne zna. Možemo mi imati i najbolje posložen 4-godišnji program promjena u društveno-političkom životu, ali ako ne dopustimo Bogu da nam promjeni karakter srca, kako će nam biti bolje?
Ako se u samom čovjeku nešto ne dogodi, on jednostavno nema potrebnu snagu za oduprijeti se napastima položaja. Nema ni potrebnu nepokolebljivost, nužnu za oduprijeti se onima koji iz prikrajka prijete.
Prokletstvo je najprije u našoj ćudi
Ćud, naša prokleta ćud je problem! A o njoj se tako malo u javnosti govori! Znate zašto tvrdim da je naša ćud naš glavni problem? Jer primjećujem posvuda jedan sindrom – umišljaj da smo pametni i dobri. A nismo.
Ne, nije ni pametan ni dobar onaj političar koji priča samo o gospodarskom programu kao generatoru ‘izlaska iz krize’, a bez da spomene moral i duhovni problem u nama samima. Nije ni pametan ni dobar običan puk koji slično misli. Pa odakle to dolazi zloća, ako ne iz našega prevarenog srca?
Uostalom, kakva je to zemlja koja potcjenjuje moć grijeha? Zar upravo grijehu nismo dali dovoljno prostora da nas zavede, zgazi, pomete i unakazi kao ljude? Ne, nije ni pametan ni dobar tzv. običan čovjek koji se povukao u sebe i za svoju sudbinu godinama i desetljećima krivi druge. Zar je to sve što mnoštvo takvih’običnih ljudi’ zna i može? Samo kukati jer su ga drugi upropastili? Tužno, ali zgleda da je takav doživljaj stvarnost. Ali, stvarnost ne mora takva i ostati. Zašto se ne odvažiti i učiniti zaokret?
Istinska pamet i dobrota u sebi nose nešto više od diplome i od humanitarne pomoći siromašnima. Istinska pamet i dobrota podrazumijeva, u prijelomnim trenucima života, poduzimanje velikih promjena. Preispitivanje samog sebe pred Bogom. Podrazumijeva rizik. Podrazumijeva hrabar iskorak te spremnost na žrtvu. Podrazumijeva izostanak gorčine, a nazočnost nepatvorene ljubavi koja služi prema kriteriju Božje pravde i istine.
Kad ovoga nema u stvarnom životu, tada nema ni sreće ni mira.
Ni u ‘državi’ ni u obitelji.
U našoj zemlji može se, da tako kažem, promjeniti ‘dlaka’, tj. političke strukture, ali ako nam se ne promjeni ćud, bit će nam isto ili – još gore. I onima koji (danas) ‘beru vrhnje’ i onima koji ‘beru trnje’. Ne podcjenjujmo svoje kvarno srce koje neumoljivo hoće ići po svome, a ne po Božjemu putu.
Bog kao kirurg?
Stoga, ne bismo trebali olako odbaciti ‘tezu’ kako je samo Bog taj koji može izvršiti uspješnu operaciju na tom našem srcu. Zaista, ako nismo tek materijalna bića, nego i nešto više, zašto ne bi upravo Bog bio taj liječnik koji na pacijentu radi kirurški zahvat? S tim da cilj nije samo da pacijent pre-živi, nego i da – živi!
No, sve dok pacijent misli da nije (nasmrt) bolestan, neće ni tražiti potreban zahvat Liječnika. Neće ni tražiti reanimaciju, oživljavanje …
Što će drugo, onda, nego vegetirati pa umrijeti u svome grijehu, u svojoj pohlepi, mržnji, tjeskobi, laži, samopravednosti, kukavičluku, strahu ..?
Da zaključim, golema većina naših političara ne razmišlja o tome da jednog dana račun za svoj život neće položiti ni stranačkim vođama, pa ni svojoj zemlji, nego će ga, prije svega, položiti Bogu.
Također, s druge strane, golema većina intelektualaca, svećenika i ‘običnih građana’, voli mrmljati i rogoboriti, stavljati se na stranu ovog ili onog, umjesto da od Boga traži oprost za svoj grijeh.
Tek će tada i znati i moći ustati protiv nepravde i laži, ondje gdje je tko već pozvan, te neće pritom i sami upasti u istu ili sličnu zamku kao oni koji su se ogriješili o pravdu i moral.
Kiša dolazi odozgor
Napokon, zar nismo dospjeli ovdje gdje jesmo ponajprije zbog zloćudnosti u našem karakteru?
Zar doista mislimo da su stvari slučajne, a ne uzročno-posljedične?
Da, nesretna je ona zemlja koja stalno drži stisnute šake i put izlaza traži najprije u čovjeku. Naprotiv, ima nade ona zemlja koja, svjesna svoje pustoši, diže otvorene ruke prema Nebu i put izlaza traži od svoga Stvoritelja.
Jer kad je zemlja bezvodna i suha, samo joj kiša odozgor može utažiti i natopiti žednu i umornu dušu.
‘Dušom svojom žudim Tebe noću,
i duhom svojim u sebi Te tražim.
Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi,
uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga.” (Izaija 26:9)
20. listopada 2015.