PISMO JEDNOM LIJEČNIKU

-prvi dio-

piše: Dražen Radman
Sjećate li se one gospođe kojoj ste prošlog mjeseca na hodniku bolnice, gotovo u prolazu i ne gledajući je u oči, samo kratko rekli da njenom mužu više nema pomoći i da se pripremi za ono najgore? Zatim ste rekli da žurite pozdravljajući je tonom kojim se pozdravlja svog prijatelja nakon običnog razgovora u nekom kafiću.
Spomenuta gospođa tog je dana došla kući uplakana zbog bolne vijesti koju je saznala od vas. Ali, plakala je još zbog nečega – zbog vas, odnosno zbog vaše hladnoće koja je izlazila iz vašeg glasa, odnosno iz vašeg srca.

A dobro znam da to nije slučaj sa svima koji u bolnici rade isti posao ili posao sličan vašemu. Postoje mnogi koji znaju kako pristupiti ljudima u pojedinim trenutcima jer im je stalo. Nekima od njih se zna dogoditi da ponekad stave svoju ruku čovjeku na rame. Čovjeku koji pati. Ili čovjeku koji je bolan zbog nekog svoga.

Ovu ženu je pogodio nedostatak onog minimalnog ljudskog pristupa, topline i obazrivosti. Ona nije ni tražila da sjednete i razgovarate s njom nadugo i naširoko. Ona je samo očekivala da pokažete malo obzira, pa makar se radilo o jednoj minuti na tom dugom i hladnom bolničkom hodniku.

Možda ne znate i možda vam to nije ni važno, ali ta je gospođa nakon smrti svoga muža pala u depresiju i počela sve više piti. Prijatelji su se, u to teško vrijeme, udaljili od nje pa je postajala sve osamljenija. Oni koji bi je rijetko vidjeli, kažu kako je u svojim razmišljanjima o sirovom i bešćutnom svijetu oko sebe spominjala i vašu gestu. Čini se da su naši životi mnogo isprepleteniji nego što se to može na prvi pogled zaključiti ili pretpostaviti.

A sjećate li se onog čovjeka koji se polako gasio, a kojeg niti jednom niste pogledali u oči za vrijeme jutarnjih vizita?  Jedino što ste gledali u one papire ispred njegova kreveta s trenutačnim zdravstvenim parametrima.  Sjećate li se kako Vas je, dan prije negoli je umro, s velikim naporom dozivao: ”Doktore… doktore!” Začuđeno ste se okrenuli prema njemu i pogledali ga rekavši: ”Molim? ”

Odgovorio vam je: ”Ništa, ništa, doktore… samo sam htio da me bar jednom pogledate u oči prije nego odem.”

Zbunili ste se jer niste takvo što očekivali. A kada je još jedva dodao: ”Ivan …zovem se Ivan …Hvala Vam, doktore, što ste brinuli za moje zdravlje”, oči su vam se naglo zacaklile. Zatim ste polako izašli iz sobe, blago zamišljeni, ali je već sljedeća dužnost tražila od vas da ne mislite na taj događaj. Da, čini se da je to bio događaj koji…

Sljedeće jutro Ivan više nije bio tu. Niste, s medicinske strane, mogli učiniti ništa više od onoga što je učinjeno. No, možda ste s ljudske strane mogli učiniti više od onog što je učinjeno.

Možda ste, kada vas je onog dana dozvao, mogli sjesti na njegov krevet, uhvatiti ga blago za ruku i pogledati u oči, čak bez i jedne riječi. Možda bi vam to bilo i prvi put da se toliko približite nekom pacijentu.

Postoji, naime, vrijeme kada moramo zastati i shvatiti koja je svrha našeg posla, a što je usko povezano i sa svrhom našeg života.

Bez sućuti, koliko god čovjek bio uspio ili koliko god visoko kotirao, ako ne umije sjesti pored nečjeg kreveta, odnosno pored nečije duše, donoseći barem komadić topline – on time osiromašuje i svoj vlastiti život umjesto da ga oplemenjuje.

Plemenitost je, zapravo, ona stvarnost u kojoj bismo, bez obzira čime se bavili, trebali prebivati nastojeći u danim prigodama drugome biti poticaj i ohrabrenje, a ne spoticaj, kamen smutnje.

No, već odavno razumijem da duboko nezadovoljan, da ne kažem nesretan čovjek, jednostavno nije u stanju pružiti svom bližnjemu nešto što on treba, nešto ljudskije. Jer ako nezadovoljan čovjek u samome sebi oskudijeva, kako li će drugome moći iskreno dati? Kako se može prelijevati čaša koja je (gotovo) prazna?

Što se ovoga tiče, tu nije bitno je li netko po zanimanju vozač ili športaš, liječnik ili pjesnik, trgovac ili pomorac …

Naravno da je stvar osjetljivija i ima dodatnu težinu ukoliko je netko svojim zanimanjem usko vezan za rad s ljudima, a čini suprotno pravilima struke.

I naravno da u tom slučaju tim više odjekuje kada u školi neki profesor opsuje učenika ili kada se neki svećenik druži uglavnom s visokim i uvaženim članovima društva, ali ne i sa običnim pukom.

Dakle, zaista odjekne kada neki liječnik, koji bi trebao biti obazriv i uljudan prema pacijentima, kolegama i osoblju bolnice, ne živi u skladu s s tim.

A kada su neki, doduše rijetki, spremni vještom gestom ili mimikom pitati i uzeti novac od žalosne rodbine bolesna čovjeka, za uslugu ”posebnog zauzimanja”, onda je to uistinu srozavanje struke, odnosno tog čovjeka koji tako čini.

Taj liječnik vrlo dobro zna, barem uvečer prije spavanja, što je učinio. On zna da je to nečasno i da se nikad ne može pred ogledalom pohvaliti svojom dobrotom. Kad čovjek živi u (lažnom) uvjerenju da baš nitko za takve radnje ne zna, osim njega i ”dragovoljnog davatelja”, onda se vara, a i sama savjest mu iz dubine kaže: ”Jednom ćeš morati odgovarati. Jednom ćeš morati položiti račun, a to onda ne ćeš moći platiti ni svim blagom ovog svijeta.”

Tko je čovjeku dao takvu savjest ako je nije dao sam Bog? Naime, ako sami upravljamo svojom sudbinom i nema nikoga višega od nas, zašto onda ne pritisnemo tipku i ne kažemo svojoj savjesti da ušuti? Istina, ona se zaista može (nakratko) prigušiti, ali ne i savim zatomiti, uza sav napor da se izbrišu neželjene scene iz svog života. No, jednom će cijeli film bit prikazan. I što onda? …