PITANJE KOJE TRAŽI ODGOVOR

Gospodine Petrov, što je s reformom uništenog zdravstvenog sustava i bolesničkih usluga u Hrvatskoj?

piše: Antun Babić
Pregovarački cirkus, koji je izazvao MOST, o sastavljanju Vlade u Hrvatskoj nastavlja se u nedogled. O MOST-u i Nacionalnom vijeću MOST-a kao tajnovitoj i politički neiskusnoj i neodgovornoj skupini ljudi, prvi sam izvijestio u mojem komentaru prije tjedan dana.

Hrvatska je već sigurno predmet ismijavanja u uređenim zemljama na koji način se vode pregovori oko sastavljanja Vlade. Od danas će to ismijavanje s Hrvatskom još više porasti kad svijet dozna da u pregovorima oko sastavljanja Vlade sudjeluje i nevladina udruga «Transperancy International Hrvatska». Koja ozbiljna država na svijetu može ubuduće imati povjerenja u hrvatsku Vladu i hrvatske političare kojima je u pregovorima za sastavljanje vlade potrebno sudjelovanje nevladine udruge? To se do sada nije dogodili u niti jednoj demokratskoj državi na svijetu.

O činjenici da su i HDZ i SDP spremni «prodati i rođenu majku» samo da bi s MOST-om formirali Vladu, prevršilo je svaku mjeru u inače sveprisutnoj «političkoj prostituciji» u Hrvatskoj. Ima li nekoga u te dvije stranke tko smije uputiti da jasan i nedvosmislen odgovor MOST-u da su  već u prva dva tjedna izgubili povjerenje onih koji su za njih glasovali i da na ponovljenim izborima ni Božo Petrov neće biti izabran u Hrvatski sabor, ako se uopće bude kandidirao. Osobno mislim da su daleko bolji novi izbori nego razgovori s ljudima koji su bili i ostali potpuno nespremni za rezultat koji su ostvarili na izborima. Mišljenje MOST-a da je bolje imati jedinstvenu Vladu makar ona trajala samo dvije godine, unaprijed je priznanje da ni oni sami ne vjeruju u uspjeh njihove ideje.

MOST je tražio ljevičare kao članove i kandidate

Mozak MOST-a Nikola Grmoja i član Nacionalnog Vijeća Miroslav Karačić, koji je insistirao na što većem broju ljevičara u MOST-u, sigurno nisu razmišljali što će se dogoditi kad se bude moralo odlučivati s kojom će od dvije najveće stranke (koalicije) u Hrvatskoj leći u krevet. Zbog duboke podijeljenosti u MOST-u, nije im ništa ostalo nego da i dalje inzistiraju na zajedničkoj vladi MOST-a, HDZ-a i SDP-a. Ništa im ne smeta što je SDP u zadnje četiri godine doveo Hrvatsku na rub gospodarskog i demografskog ponora. Kakvo je to domoljublje, gdje je tu interes za opće dobro hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske? Da li to ljudi znaju u što su uvalili ne samo sebe nego i cijelu Hrvatsku. Krajnje je vrijeme da prestanu s tom neodgovornom i opasnom igrom i donesu odluku, ma kakva ona bila. Većina njihovih glasača su bez ikakve sumnje hrvatski domoljubi koji su razočarani s HDZ-om.

Treba posebno naglasiti da u ovoj do sada najvećoj političkoj krizi u Hrvatskoj od 1991. godine odgovornost posebno snosi i HDZ-e. Od HDZ-a se očekuje čišćenje njegovih redova od sanaderovaca i svih onih koji su na bilo koji način bili povezani s jugoslavenskim obaviještajnim službama i Komunističkom partijom, te koji su opljačkali Hrvatsku. Naravno, puno bi pomoglo i kad bi se održali izbori za vodstvo stranke – jedan član, jedan glas, kako je i sam Tomislav Karamarko obećao u izbornoj kampanji za predsjednika HDZ-a.

A sada se želim vratiti na pitanje koje sam postavio u naslovu. MOST je postavio nekoliko dobrih i potrebnih uvjeta za razne reforme, koje su uglavnom financijskog karaktera. Iako nisam ekonomist, imam dojam da se radi o reformama čiji je glavni promotor dr. Ivan Lovrinović. Nisam do sada pratio njegov rad i nisam siguran je li spada u skupinu ekonomista koju zagovaraju politiku engleskog ekonomista John Maynard Keynesa, čije su ideje iz temelja promijenile teoriju i praksu moderne makroekonomije, koja zagovara veću ulogu države u ekonomiji ili je pak sljedbenik Austrijanca Friedrich Hayeka, ekonomista i filozofa koji je posebno poznat po njegovoj obrani klasičnog liberalizma.

Moj površan i laički dojam je kako dr. Lovrinović bliži Hayekovom tj. današnjom neoliberalnoj politici u gospodarstvu. A to znači još manje nade za siromašne i puno veće zarade za bogate, što će dovesti do još krupnijih društvenih i socijalnih razlika.

Zdravstveni sustav na razini afričkih država

 Bilo kako bilo, u MOST-ovim zahtijevima za temeljitim reformama nigdje nije spomenuta potreba za temeljitu reformu hrvatskog zdravstva i liječničkih usluga, koje je spalo na razinu afričkih država. Da se razumijemo, nije samo riječ o liječnicima i medicinskim sestrama među kojima ima visoko savjesnih i odgovornih medicinskih djelatnika koji rade u posebno teškim uvjetima. Kako to da Božo Petrov koji je i sam liječnik i sigurno dobro pozna neprihvatljivo loše tj. katastrofalno stanje u hrvatskom zdravstvu, nije to pitanje, koje je sigurno važnije od većine svih reformi, jer se radi o spašavanju ljudskih života, stavio među prvim reformama koje MOST traži? Plaši li se i on jakog liječničkog lobija u hrvatskoj politici, koji odlučuje tko će biti šef odjela, tko šef klinike, tko ravnatelj, bez obzira na stručnost, znanje, iskustvo, odgovornost i savjesnost.

Čast iznimkama, ali duboko sam uvjeren da većina pacijenata u Hrvatskoj koji su imali iskustvo s hrvatskim zdravstvenim sustavom i liječničkim uslugama u Zagrebu i diljem Hrvatske imaju barem po neko izuzetno loše ikustvo. Liječnici u Hrvatskoj svojim nesavjesnim i neodgovornim radom mogu ubiti pacijenta a da za to ne moraju nikome odgovarati. Koliko mi je poznato (izvor Ministarstvo zdravlja, AB), još niti jedan liječnik u Hrvatskoj nije u zadnjih dvadeset i pet godina izgubio liječničku dozvolu za rad bez obzira na težinu griješke koju je tijekom liječenja pacijenta učinio, uključujući i one najteže – nepotrebnu smrt pacijenta ili značajno skraćenje života.

Hrvatski liječnici su dobri stručnjaci, ali…?

Liječio sam se u bolnicama diljem svijeta. Osobno mislim da su po stručnosti hrvatski liječnici i medicinske sestre u mnogočemu ravni liječnicima u razvijenim zemljama. No, ono što hrvatski liječnici nemaju (čast iznimkama), je ljudsko uvažavanje pacijenata i sposobnost komuniciranja s pacijentima. Za njih su pacijenti obični brojevi, koji im idu na živce kad ih nešto pitaju ili traže pojašnjenje njihovog zdravstvenog stanja. Osobno sam doživio da se liječnik u jednoj bolnici na mene osobno derao iz sveg glasa kad sam tražio operacijski nalaz i prijetio, samo osamnest sati nakon jedne od najtežih operacija, da će zbog toga pacijenta izbaciti s njegovog kiruškog odjela. Njegov drugi kolega, u istoj bolnici, rekao mi je da, iako u Hrvatskoj pacijent ne može dobiti određeni lijek za kemoterapiju, neće potpisati zahtjev za slanjem pacijenta u inozemstvo gdje može dobiti taj lijek, koji mu može spasiti ili produžiti život, sa slijedećim obrazloženjem: «Zašto bi taj pacijent išao u unozemstvo, kad će ga tamo ionako ubiti (eutanazirati), bolje je da u Hrvatskoj dostojanstveno umre…»

U drugoj bolnici sam doživio da me je liječnik izbacio (marš van) iz njegove ordinacije zato što sam tražio jednog drugog liječnika. Da stvar bude još gora, tom sam liječniku rekao da imam sa sobom pacijenta koji je prije kratkog vremena operiran i koji umire, pa sam ga zamolio za stolicu za pacijenta koji čeka u hodniku, dobio sam slijedeći odgovor: «A što to mene briga, u ovom trenutku umire drugih dvjesto ljudi…»

Živimo u takvom vremenu

 U trećoj sam bolnici tražio nalaz ultrazvuka i naišao na stariju liječnicu koja me je htjela istjerati iz Odjela zato što sam došao tražiti rezultate ultrazvuka nakon 14.00 sati. Jedva sam ju uvjerio da imam dogovor i da zbog težine slučaja nalaz me čeka u tom i tom uredu. Liječnica je uz veliku ljutnju otišla provjeriti u taj ured i vidjeti je li istina što sam joj rekao. Naravno, nalaz me je čekao. Nakon toga sam upitao liječnicu da je sve to mogla napraviti bez ljutnje i vikanja, jer to ipak nije ljudski odnos. I od nje sam dobio (ne)iznenađujući odgovor: «Gospodine, mi živimo u takvom vremenu».

Doživio sam i to da su medicinske sestre, preko vikenda, kad nije bilo liječnika, na jednom odjelu gdje ljudi često umiru u svojoj sobi toliko vrištale i smijale se kao da su u najglasnijem lokalu gdje se pjevaju cajke. Nakon što se jedna vrlo stara pacijentica žalila kako zbog te vike ne može spavati, otišao sam do sestrinske sobe u kojoj je još uvijek trajalo vrištanje, i zamolio ih da smanje ton, jer rade na odjelu gdje ljudi umiru i da takvo ponašanje u bolnici nije primjereno. Nakon toga sam zvao dežurnog liječnika i rekao mu što se dogodilo. Siromah liječnik, inače izuzetno ljubazan čovjek, mi je odgovorio: «Znate, mi liječnici nismo šefovi sestrama, one nam mogu reći što hoće i ponašati se kako hoće. To je državna bolnica i one ne mogu dobiti otkaz i ja sam često ljut zbog njihovog neodgovornog ponašanja».

Predmet komunokologija uveden je tek nedavno na Medicinskom fakuletu u Zagrebu. Prije toga mladi liječnici koji su studirali medicinu s iskrenom željom da pomažu bolesnim ljudima, s vremenom su se počeli prema pacijentima ponašati kao i starije kolege, jer je to bila norma.

Pacijenti moraju u bolnicu donijeti svoj wc papir, sapun i druge higijenske potrepštine

 Ovih sam mjeseci razgovarao i s pacijentima koji su se liječili u bolnicama u manjim mjestima u Hrvatskoj. Ono što sam čuo bilo je gore nego da su se liječiji u afričkim bolnicama. Pacijenti moraju sami donositi svoj wc papir, sapun, ručnik itd. itd. A tek kako izgledaju toaleti itd.

Gospodine Petrov, siguran sam da će 99% posto čitatelja reći da su imali slična teška iskustva kad su se došli liječiti u bolnice diljem Hrvatske. Svi oni s kojima sam ja razgovarao od reda su mi rekli da se boje bilo što  reći liječnicima, jer će onda liječnik na njih biti posebno ljut, pa će dobiti još slabiju bolesničku njegu. «Vi se gospodine Babiću nakon dvadeset i pet godina morate naučiti da živite u Hrvatskoj, a ne u Australiji, gdje ste prije živjeli. Liječnici u Hrvatskoj su Bogovi koji odlučuju o životu i smrti i njima se nije dobro zamjeriti», bio je često savjet tih ljudi.

Nisam se od 1973. godine borio za takvu hrvatsku državu

Ja se nisam od 1973. godine  borio za takvu hrvatsku državu, nego Hrvatsku u kojoj će se prema svakom čovjeku dostojanstveno odnositi ne samo u bolnici nego i na svakom šalteru svih državnih institucija. Duboko se nadam da će dr. Božo Petrov odmah na dnevni red staviti i potrebu velike reforme u zdravstvu. Ne, one koje će tražiti da se još više štedi na zdravlju i pruža još manje potrebnih usluga pacijentima, nego da šefovi klinika, odjela i ravnatelji novac za lijekove, koji mogu spasiti nečiji život,  ne koriste za plaće, ručkove, večere, službena putovanja itd.

I na samom kraju želim citirati jednog starijeg i uglednog sveučilišnog profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, koji je na moje pitanje zašto je zdravstveni sustav u Hrvatskoj do te mjere urušen da opasno ugrožava zdravlje i živote pacijenata u Hrvatskoj, rekao slijedeće: «E, moj Ante, i liječnici su ljudi koji imaju potrebu za novacem i žele imati veće plaće. Onoliko koliko su danas u Hrvatskoj plaćeni, toliko i rade».