piše: Dražen Radman
Subota popodne, 21. studenog 2015. Vraćao sam se Prometovim autobusom iz Zagreba za Split. U autobusu dvadesetak putnika. Vani je padao sve gušći snijeg, prvi ove kasne jeseni.
Kao i obično, neki putnici su čitali novine, neki knjigu, neki su rješavali križaljke, a neki, poput mene, lagano drijemali.
Iako su uvjeti na autoputu bili otežani, vožnja, činilo se, nije bila osobito sporija. A onda se dogodilo to.
Na izlasku iz tunela (valjda Mala kapela?), vozač je pri dodiru guma sa snježnim kolnikom izgubio kontrolu nad autobusom. Proklizavši, skrenuli smo ravno prema ogradi s desne strane autoputa. Udarac u ogradu, iza koje je bila provalija, bio je jak. No, nismo sletjeli preko ograde, jer se baš na mjestu udara nalazio veliki znak postavljen na tri metalna stupa u kojega smo također udarili, a koji je, očito spriječio prevrtanje preko ograde.
Vidio sam kako je veliko prednje staklo tada puklo. No, pri odbijanju od ograde i znaka, autobus se po kliskom kolniku nije zaustavio, nego se zavrtio još dva puta, s opasnim i naglim naginjanjem na lijevu pa na desnu stranu.
Sve se to odigralo u nekoliko sekundi. Jasno, neki od putnika su vrištali, neki su već bili na nogama, gledajući gdje će autobus pasti, ujedno se i spremajući zauzeti položaj koji bi bio, ajmo reći, najbolji u slučaju prevrtanja. Da, mnogi su već mislili da je ‘gotovo’. Meni je u trenu prošlo mislima: ‘Evo, to je to. Uvijek se to događalo drugima. Sada se događa tebi. Bože, spasi…’
Nismo sletjeli. Nismo se ni prevrnuli. Autobus se nekako smirio i zaustavio, priljubivši se uz metalni branik s lijeve strane autoputa. Među nama nije bilo ozlijeđenih. Nije, očito, bilo ni drugih vozila neposredno iza autobusa, a koja su se mogla pri našoj vrtnji zabiti u nas ili štogod drugo…
‘Dobro je! Dobro je! Sve je dobro! Ljudi, dobro je!’, vikao je jedan od putnika, tješeći i sebe i druge, shvativši da je sve moglo i drugačije završiti. Kasnije mi je rekao kako je na početku vožnje promišljao o onoj željezničkoj tragediji koja se prije nekoliko godina dogodila u Kaštelima, kada je poginulo šestero putnika.
U sljedećih 40-ak minuta, dok nije došao drugi autobus po nas, svi smo uzbuđeno i prilično sretno iznova prepričavali tih nekoliko trenutaka užasa, znajući da su ti trenuci umalo postali kobni za sve nas ili barem za neke. Stoga, čekajući drugi autobus, postali smo nekako bliski jedni drugima. Kao da se svatko sa svakim poznaje. Vjerojatno zbog toga što smo bili blizu, jako blizu…
Kad smo se prekrcali u drugi autobus, sjeli smo među druge putnike, još malo prepričavajući što se dogodilo, a onda utonuli u tišinu, svatko sa svojim mislima… I zaključcima… Ono što je bilo sigurno, jest to da je svatko jedva čekao doći svojoj kući, u toplinu svoga doma.
Da, bio mi je poseban osjećaj ponovo zagrliti i poljubiti svoju ženu, svoju djecu… Jer moglo se to i ne dogoditi. Da nije bilo onog znaka, koji se nalazio točno na mjestu udara u ogradu i prepriječio, vjerojatno ne bih ovo pisao.
Cijeli događaj je znak svakome od nas. Još jedan podsjetnik i poruka o našoj krhkosti, o prolaznosti života i o tome kako na vrijeme treba ‘kupiti kartu za Nebo’, tj. pomiriti se s Bogom. Prije nego možda (iznenadni) odlazak uskrati mogućnost za to. Jer nije svejedno gdje ćemo provesti vječnost – ‘u provaliji’ ili na nekom daleko ljepšem mjestu.