NEMA PTICE DO PRASICE

Piše: Marija Kukić

Maglovito je kasnojesenje jutro. Gotovo da se ni prst pred nosom ne vidi. Ne vidi se okom, ali ostala osjetila su u ‘punom pogonu’. Čuje se iz ponekog dvorišta svinja koja dreči u svom posljednjem glasanju prije nego što postane mast, čvarak, kobasica …ili neka druga suhomesnata delicija. Nos osjeća fini prepoznatljivi miris svježe prženih čvaraka.

Vraćaju me sjećanja u prošle dane, u dane djetinjstva, u vrijeme kada je život Slavonca bio nezamisliv bez kolinja, svinjokolje, klanja …ma kako ga već tko nazivao.

Svinjokolje su započinjale u kasnu jesen kada  dani postaju hladniji da bi se meso sačuvalo od kvarenja. Nekada je to bilo o blagdanu Svete Lucije.

 „Sveta Luca krmke tuca.“

U doba bivše države najpopularnije vrijeme za kolinje bio je Dan Republike – 29. XI.

Pripreme za klanje svinja započinjale su  koji dan ranije. Trebalo je očistiti bijeli i crveni luk, istucati papriku…pripremiti čengere, korita i kotluše, naoštriti noževe, pripraviti drvene karlice za meso, kobasice i krvavice, za soljenje mesa … kante za mast. Vadilo se vino i rakija iz drvene buradi. I  još je trebalo uraditi puno drugih  neizostavnih poslića. Naravno, nije se gotovo ništa kupovalo u dućanima jer je gotovo sve bilo iz ‘kućne radinosti’.

Kolinje je počinjalo još prije zore Trebalo je naložiti vatru u kotluši i zagrijati vodu. Svinja se mora dobro opaunati tj. očistiti od dlaka koje su se skupljale,  a zatim prvom prigodom prodale. No, prije nego li se svi prihvate posla, mora se popiti kuhana rakija i pojesti fruštuk. Bio je pravi gazda onaj domaćin koji bi mogao raboti za doručak ponuditi lanjski kulen ili bar kobasicu. Ako toga nije bilo, jeo bi se živadski paprikaš. O, kako je bio ukusan i fin!

Zatim su svi prionuli na posao. Točno se znalo što će raditi žene, što muškarci. Meni je najgori dio posla bilo pranje i šlajmanje crijeva. To nisam nikada radila, niti sam se trudila to naučiti. Uz sve poslove vezane za svinjokolju, žene, a  najčešće je to bila domaćica kuće, pravile su krofne. To je kolač od dizanog tijesta koji se pržio na svinjskoj masti. Što je krofna imala veću rupu u unutrašnjosti i veći  ‘prsten’, bijeli vijenac po sredini, to je  kvaliteta kolača bila veća.

Muškarci su odrađivali svoj dio posla. Radilo se do kasnog poslijepodneva, a ako je  rakija malo više ugrijala društvo izvana, a posebice iznutra, čvarci su ostali za sljedeći dan. Jer, trebalo je istopiti dobre, ukusne, prhke čvarke. A i mast mora imati onu prekrasnu, snježnobijelu boju.

Mnogi znaju kakvi se sve poslovi  moraju odraditi na jednom slavonskom kolinju. Naročito je bilo naporno kada je bilo više svinja za klanje, a malo ljudi ili je društvo  postalo previše ‘veselo’ te nije uspjelo sve uraditi.

Najzanimljiviji dio ovog događaja bila je večera. Tada su se skupili svi oni koji su radili, članovi njihovih obitelji, prijatelji, znanci …Bila je to prava mala gozba. Baš poput kirvaja!

Jelo se sve po redu: juha od svinjskog mesa, kuhano meso sa neizostavnim hrenom, sarma, pečeno meso, pržena kobasica i krvavica. Nikada sarma nije tako fina kao na svinjokolji. Ne znam u čemu je tajna.

Svi su  jedva čekali da   isprobaju kobasicu i krvavicu, a onda bi počeli na sva usta hvaliti glavnog mesara koji je cvjetao od ponosa. Usred večere, na kojoj ni pjesma nije izostala, često se znalo dogoditi da na prozoru osvane ‘ražanj’. Donosili su ga oni koji  nisu sudjelovali ni na koji način  u ‘obredu’ svinjokolje. Bio je to list papira  utaknut u rašlje. Izazivao je brdo  smijeha, ali često puta su se ljudi znali i uvrijediti zbog njegovog sadržaja.  Pisalo se i o škakljivim temama iz života pojedinaca.

Prošlo je već mnogo desetljeća, a ja se još uvijek sjećam nekih stihova napisanih u ‘ražnju’.

„Čuli jesmo, da vam dreče svinje

Pa mislimo da je tu kolinje.

Događaj je ovo važan

Pa nosimo ovaj ražanj…

Ili:

„Jesmo čuli da ste danas klali

Al’ nas niste na večeru zvali.

Mi smo gladni, zar to niste znali?

Bi li nama malo mesa dali?

Kobasice od metera

Da se društvo navečera…“

Zatim se počinju nabrajati oni koji su toga dana sudjelovali u svinjokolji.

„…Glavni mesar Iva nam je tude

Njem’ se uvijek mlade snaše nude.

Čiča Mata brz je poput lava

Velika mu k’o kotluša glava.

A reduša vrijedna je  k’o pčela

Još kad bi nam kobase donijela!“…

 I tako su se nizali stihovi, šaljivi, ponekada i  pomalo uvredljivi, ali uvijek željno iščekivani. Jer svatko se nadao da će otkriti nešto  nepoznato iz tuđeg života.

Tada bi domaćica natakla na ražanj kobasice, meso, krvavice, krofne … i stavila na prozor. Ražanj bi ubrzo nestao, a večera bi se otegla dugo u noć. Kako i ne bi! Odrađen je važan posao, svi su siti i napiti, veseli i raspjevani.

A sutra mnoge čeka novi posao,  kod novog domaćina. I tako sve dok i posljednja svinja ne završi u pušnici, masti ili čvarcima.

Danas nema ovakvih kolinja. Ili su vrlo rijetka! Svinje ‘dolaze’ iz trgovačkih centara, mesnica, ili  s farme nekog svinjogojca. Dolaze već zaklane, raskomadane i ostaju domaćinu samo završni radovi. Nema često puta ni krofni. O ‘ražnjima’ da i ne pričamo.  Zato je vrijedno spomenuti se ovih vremena i događanja.

O, kako su to bila lijepa vremena! Naporna, zabavna,  vesela, nezaboravna! Stariji  su često govorili:

 „Nema ptice do prasice!“

A starijima je uvijek  vjerovati, zar ne?!