piše: Marija Kukić
Dok su oboje bili živi, živjelo se nekako. Skromno, uz mnogo odricanja. Jedno drugome bili su pomoć, utjeha, podrška… Zajednički su se radovali i onim najsitnijim krhotinama koje im je život nudio. Tim krhotinama sitnih radosti darivali su cijelo svoje biće.
Sinovi, njih trojica, dobili su krila i odlepršali svaki svome gnijezdu. Roditelji su bili izuzetno ponosni na sinove. Bili su to uspješni ljudi, obrazovani, materijalno sređeni, obiteljski zadovoljni i moglo bi se reći, sretni ljudi. Ali, kao da su zaboravili da imaju ostarjele roditelje. Posjećivali su ih povremeno, više onako da ih svijet vidi, nego što su to istinski željeli.
„Ali, neka ih! Samo neka nam dođu! Samo da ih makar nakratko vidimo, da uživamo u unučadi, da znamo da su svi dobro!“ govorili su među sobom otac i majka. Kao da su se na taj način međusobno zavaravali.
Majčina zemaljska nit iznenada se prekinula jedne prohladne zimske večeri. Shrvala ju je pritajena bol u srcu zbog svojih sinova. Otac sve stariji i nemoćniji, bio je izgubljen u samoći i neznanju. Trebalo je kuhati, prati rublje, pospremati kuću i učiniti još mnogo ‘ženskih’ poslova kojima on nije bio vičan.
I zdravlje ga je napuštalo. Noge su počele otkazivati poslušnost. Školujući sinove, pomažući im u izgradnji njihovih gnjezdašaca, kasa je brzo presušila.
Mislio je: „Sinovi! Ja sam njima pomagao čitavi život, sada će oni meni priskočiti u pomoć. Pružit će čašu vode mojim ožednjelim ustima, pomoći pri hodu mojim oslabljenim nogama.“
Uzalud se nadao. Sinovi su vrlo, vrlo rijetko dolazili. Sve rjeđe su dolazili, sve brže odlazili. Za očeve potrebe i probleme nisu imali vremena.
No, godine su ovom čovjeku podarile životnu mudrost. Na stolić pokraj kreveta stavio je jednu ostarjelu škrinju, napunio je krhotinama stakla i zaključao lokotom. Kada su sinovi ugledali škrinju, nisu spuštali pogled s nje.
“Što je u njoj?“ pitali su se. „Kakav to zvuk proizvodi kada se malo prodrma? Da nije u njoj novac? Ili možda dukati?“
Sada su sinovi češće posjećivali oca. Sa znatiželjom i nestrpljenjem očekivali se trenutak kada će saznati što to tako čarobno zvecka u škrinji. Onoga dana kada je ostarjeli otac preminuo, sinovi su žurno provalili u škrinju. Na njihovo ogromno razočaranje u škrinji su našli samo – komadiće stakla.
Kopali su sve dublje i dublje. Nisu marili hoće li im staklo povrijediti ruku. Važno je što prije otkriti nalazi li se ispod tih krhotina nešto vrijedno. Novac, ili možda dukati? A ono! Nema ničega osim komadića stakla. I tako kopajući po škrinji, dođoše do dna. Ali, gle čuda! Na dnu škrinje ugledaše sinovi jednu omotnicu. Što u njoj piše? Možda oporuka? Možda karta sa ‘skrivenim blagom’?
Slijedi novo razočaranje. U omotnici je drhtavom staračkom rukom, nevještim rukopisom pisalo: „Poštuj oca i majku!“
Kako su na ovo reagirali razočarani sinovi, jesu li se zamislili nad ovim riječima, jesu li preispitali svoju savjest, svoj odnos prema roditeljima? Na to pitanje nitko ne može odgovoriti.
Četvrta Božja zapovijed objavljena Mojsiju na gori Sinaju upravo kazuje:
„Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!“
Deset zapovijedi ili Dekalog skup je zakona koje je sam Bog oko 1200 godina pr, Kr. preko Mojsija objavio židovskom narodu dok je izlazio iz egipatskog ropstva. Temelj je i židovske i kršćanske vjere. U poštovanje roditelja spadaju; iskazivanje ljubavi, priznanje, tolerancija prema autoritetu…
Poštovanje ne prestaje odrastanjem ili napuštanjem doma nego ono, kao i divljenje, trebaju rasti i množiti se.
Dužnost djece prema roditeljima osim poštovanja sastoji se i od zahvalnosti, poslušnosti i pomoći roditeljima u starosti i bolesti.
„Svim srcem poštuj svoga oca i ne zaboravi majčinskih bolova. Sjeti se da im duguješ život! Kako da im uzvratiš za sve što učiniše za te?“ (Sirah 7, 27-28)
Svi mi moramo se zapitati: „Jesmo li ispunili svoju dužnost prema roditeljima? Jesmo li zaboravili na njihovu ljubav, žrtvu, skrb, odricanje, neprospavane noći, strepnje …? Ili smo i mi poput ove trojice sinova zaboravili da imamo roditelje?
Kao što se krhotine više ne mogu sastaviti u novu cjelinu, tako se ni vrijeme ne može vratiti, a svi propusti naneseni roditeljima više se nikako ne mogu nadoknaditi. Možda se mogu samo pozitivnim postupcima malo ublažiti!