JA SAM ČUVENI PJESNIK

lake na vjetru lepršaju poput kósā djevojačkih
poput budističkih molitvenih zastavica na hindukušu
teške pak vješaju se suicidalno
mučno je to gledati

one osrednje
da ne kažem
zakače se pa ni tamo ni amo
kao vrećice za smeće na vrbama
na vrbama uz rijeku poslije poplave
pa su onda vrbe crneći se crnim vranama
a to dođe ko naručeno profesoricama hrvatskog
da pred učenicima razvale matoša pleonazmom

pjesme u crno-bijeloj tehnici
uglavnom su pisane prije pojave zvučnog filma
one stoje ozbiljne poput osmrtnica
u njih pilje prezbiopi od preko sedamdeset
i grozničavo traže poznata imena svoje mladosti
a onda im s guštom presuđuju nakon duge i teške bolesti
zatim likujući odbrzaju među žive

usprkos tomu

kraj bijelih breza svakog dana
ja prođem srca razdragana
jer
oduvijek ima nekih veza
između pjesnika i breza