MALI NOĆNI RAP

Ivan Babić
Iz mojih zarezanih zjenica
što u sumrak
upijaju mrak između galaksija
migolje vremenski crvi
noćno mljeveno meso
što se postupno suši i mrvi
i ta prašina u očima
spušta se uskim kanalima i sija
na vršcima kapljica
suza i krvi
i iz nje klija
strepnja i bijes, o
sve vrvi
od tih
klica
iz kojih izbija
travka oštra
kao žica
na sječivu noža
što sitno sjecka stih
na panjevima
toga naboranog
lica,
na kojemu,
znaj,
traje oštra zima
i moja koža
štedi i izgara
zadnje tragove masti
i kako osjeća kraj
baca zadnju svjetleću mrižu
u kojoj gmižu
facijalni fosili
noćne ribice i školjke
što vole pâsti
na još nedirnutim
otočićima grijeha
i iz očiju žene
krasti
mrtve kutove
i slijepe mrene
osmijeha
što žilicama mili
kao utjeha.