PONJAVA SAMOĆE

Goran Gatalica

7KoVsAJklečim na koljenima opasnijima od pada

lome se svježa jutra da rastvore zemlju

da rastvore tišinu uzglavlja u travama

lomi se tišina u očima il’ kosi

kad zaustavim ulicu krikom sunca

ponjava se uvlači zvijezdama pod kožu

zemlja je divna ponjava

i hodanje po rubovima tišine

zvijezde već sulude

ispadaju mi iz kaputa

kao jutrenja

kao perle sunca na rukama

kao planinski zvonici

koji me pozdravljaju u hramu

vežem dušu ponjavom

da ne potamni nebo u jutrima

koja blagujemo mrtvi

od svoje samoće

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments