Goran Gatalica
klečim na koljenima opasnijima od pada
lome se svježa jutra da rastvore zemlju
da rastvore tišinu uzglavlja u travama
lomi se tišina u očima il’ kosi
kad zaustavim ulicu krikom sunca
ponjava se uvlači zvijezdama pod kožu
zemlja je divna ponjava
i hodanje po rubovima tišine
zvijezde već sulude
ispadaju mi iz kaputa
kao jutrenja
kao perle sunca na rukama
kao planinski zvonici
koji me pozdravljaju u hramu
vežem dušu ponjavom
da ne potamni nebo u jutrima
koja blagujemo mrtvi
od svoje samoće