Uz rođendan Hrvatskog nogometnog kluba „Hajduk“ Split.
tekst: Marija Kukić
Njegovo začeće dogodilo se u jednoj pivnici. I to ne u makar kakvoj pivnici i ne u makar kojem gradu. Dogodilo se to u čuvenoj pivnici Flek u prelijepom gradu Pragu, a začetnici su mu splitski studenti Fabijan, Lucijan, Ivan, Vjekoslav…
Ljubav prema okruglom predmetu koji se šuta nogom prenijeli su i donijeli u grad pod Marjanom, u svoj grad Split.
Nije baš išlo ni glatko ni jednostavno. I ideja o prihvaćanju novog sporta primljena je uz više ili manje negodovanja.
Ipak, razum je prevladao pa je 13. veljače 1911. godine konačno dobivena dozvola za rad uz pripadajuća pravila. Ni oko imena kluba nije bilo suglasja. Između mnogih prijedloga, prihvaćeno je zahvaljujući jednom profesoru, ime Hajduk.
Taj dan smatra se rođendanom Hrvatskog nogometnog kluba „Hajduk“ Split. Dakle, sto pet mu je godina tek!
Od tada do danas imao je i uspona i padova. Što je u ‘životu’ Hajduka bilo prvo?
Prvo igralište bilo je pokraj ‘Stare murve’.
Prva utakmica odigrana je protiv kluba splitskih talijanaša Calcio Spalato 11. lipnja 1911.
Prvi pogodak za Hajduk i to koljenom, dao je Šime Raunig i u tom susretu Hajduk je pobijedio s 9:0 (6:0).
Prvo gostovanje u Zagrebu bilo je protiv HAŠK-a. Tu utakmicu Hajduk je izgubio s 2:3.
Prva međunarodna utakmica odigrana je u Marseillu protiv Olimpique-a i pobijedio je Hajduk s 3:2.
Hajduk je bio i nekoliko puta prvi u nacionalnom prvenstvu…
Bio je oduvijek nadahnuće mnogim umjetnicima, posebice glazbenicima.
Najpoznatija, i opet prva, bila je opereta Ive Tijardovića „Kraljica baluna“ skladana u čast petnaeste obljetnice kluba.
Mnogi pjevači su pjevali ili još i danas pjevaju o Hajduku, Hajducima, Bilima, Majstorima s mora. Meni je uvijek bio posebno drag pok. Vinko Coce koji je mnogo stihova posvetio svom ljubljenom Hajduku.
U pjesmi Kada umren umotan u bilo, između ostaloga pjevao je:
…Kada umren umotan u bilo
Na Poljud odnesite mi tilo.
Zapivajte: Bili su, bili
Kad se duša s tilon dili…
A Poljud? Godine 1979. Hajduk se seli na novu lokaciju, na Poljud, u to vrijeme jedan od najljepših stadiona u svijetu.
Posljednji gol na starom stadionu zabio je Mišo Krstičević.
Bili imaju zacijelo najvatrenije, najiskrenije, najvjernije…naj…naj navijače poznate po imenu Torcida. I gaje neopisivu ljubav prema svome klubu.
Hajduk slavi svoj rođendan. U njemu su tijekom tih godina igrali mnogi igrači svjetske klase. Neki od njih su: Frane Matešić, Vladimir Beara, Ivo Bego, Bernard Vukas … i mnogi, mnogi drugi.
Sretan ti rođendan, Hajduče! Živi, rasti, domovinom i svijetom ponos i slavu pronosi još mnogo godina!
Svojoj Torcidi i ostalim simpatizerima pokloni puno pobjeda, kvalitetnih utakmica i lijepih rezultata.
Na slavu i dobrobit sporta!
Na radost svih nas!
O Hajduku čitam samo dobre stvari!
Posebno mi se sviđa priča o njegovom posebno izgrađenom stadionu.
Najnovije pod naslovom:
Hajduk u tjedan dana utržio više od milijun eura.
Veliki je tjedan iza Hajduka. Slavljenički, ali i uspješni.
Kada se na Poljudu puhalo u svjećice na torti, jedina je želja, barem kratkoročna, bila pobjeda protiv Slaven Belupa. Ona se i ostvarila. Pred gotovo 16 tisuća gledatelja, što je za protivnika Slavenova ranga fantastično.
slobodnadalmacija.
http://slobodnadalmacija.hr/sport/hajduk/clanak/id/302317/hajduk-u-tjedan-dana-utrzio-vise-od-milijun-eura
Niti sam sporski tip niti sam ljubitelj nogometa, pa
tako nisam ni navijač Hajduka. No upoznao sam u
životu nekoliko zaljubljenika u taj klub, a za sve njih
mogao bih reći “fanatici”. Ne znam što ima u tom
klubu da ga toliko vole, hoću reći puno srčanije nego
navijači drugih klubova. A neka im i sretno im bilo.
Ima tome desetak godina kako su reporteri jutarnjega radili reportažu sa jednim od Imočana koji je u Berlinu držao naravno Grill. Ne znam ni ime njegovo nit njegova grila ali sam zapamtio kako je prepičavao dogodovštine s putovanja na Hajdukove utakmice. Išli su u glavnom avionom i u glavnom, rijetko trijezni. Kako reće legenda ” Tko bi u te ptice sjeo trijezan”. To se zove ljubav prema klubu platiš kartu i od straha malo cugneš….
Bile smo male djevojčice kada nas je tata učlanio u klub navijača i navijačica Hajduka. Iskaznicu još čuvam. Čini mi se da mi je bilo tri. Nosile smo bile majica s Hajdukovim grbom dok još nije bila moda kupovati dresove slavnih nogometaša. U kući su nam, uz obiteljske uspomene, visjele memoralibije Hajduka, njegovane s jednako toliko pažnje kao i naše slike. Svakog smo ljeta, bez obzira što smo često gledale samo ples četiri sjene igrača, odraz reflektora koji su objasjavali teren na Poljudu, pobožno išli na bar jednu međunarodnu utakmicu Kupa Marjana. Lopta sa slikama igrača slavne generacije Blaža Sliškovića,… Read more »