AKO BITKU I IZGUBE…

 …ne znači da su izgubili i rat

Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …

Ovih dana pratim jednu grupu na društvenoj mreži. Naime, ona je sastavljena od roditelja djece s Aspergerovim simptomom.

Ne želim reći za Aspergera da je to bolest jer bih tim uvrijedila svoga Junaka, a on mi je rekao da je to stanje uma.

Kod takve djece drugačija je slika neurona u mozgu. Oni na drugačiji način gledaju na svijet oko sebe.

Moram se vratiti u djetinjstvo moga Junaka i njegove prve korake koji su napravljeni tek s navršenih 15 mjeseci. On je naime puzao i hodao lagano oko stola, ali se nije samostalno puštao. Bio je jako oprezan.

S govorom je bilo također problema. Jednostavno je šutio, a ako bi nešto trebao, to bi pokazivao prstom i mrmljajući privlačio moju pažnju.

Dok je stariji sin bio življi i naporniji za odgoj, ovaj mali dječak bio je moj dobrica.

Rijetko je plakao. Njegovo buđenje je počinjalo  osmijehom, a uspavljivanje je bilo štipkanje laktića, kako je on to meni objasnio.

Prvi znakovi da nešto nije u redu javili su se rano, ali tek kada smo promijenili doktora opće prakse, počinjemo odlaziti logopedu i defektologu.

Oni su  mi svaki put dali do znanja da ih Junak sluša, ali njegov pogled luta po prostoriji i ne gleda ih u oči.

Jednom prilikom defektologinja je njega i jednu djevojčicu stavila skupa da rade. Dok je on uporno šutio, mala je stalno brbljala. Kada su izašli van, defektologinja je mami te djevojčice i meni dala informaciju i smijala  se.  Junak joj  je rekao da bi  djevojčicu trebalo staviti u frižider na hlađenje jer bi tada manje pričala.

Često je imao čudne primjedbe. Na primjer na frizuru logopetkinje ili na njene ruke. Sve je primjećivao, ali lice i oči nije.

Sve naše hodanje stručnjacima nije donijelo pravu dijagnozu. Tek u 7. razredu njegova dijagnoza je konačno potvrđena kada je školska psihologija posumnjala. Znakovi su postojali, ali simptomi su se pripisivali mom odgoju i svojeglavosti moga djeteta.

Kada vam na ulici dijete kaže da ne bacate smeće i papire po cesti, nemojte se buniti nego ga poslušajte!  To je glas razuma.

Nekada ih taj mali detalj toliko uzbudi da postaju oštri prema sugovorniku, ali oni drugačije ne znaju.

Nekada se dijagnoza Asperger pobrka sa ADHD-o i tada se dijete krivo liječi i stigmatizira.

Nisu svi aspergerovci isti. Primijetila sam da je okolina prema njima nekada gruba, jer oni su drugačiji i posebno su osjetljivi.

Zato, dragi moji, kada vidite nemirno dijete koje reagira burno na okolinu i ljudsku nepravdu, imajte razumijevanja i takta prema njima i njihovim roditeljima! Nemojte ih osuđivati ili grditi!

Ti divni roditelji  uložili su  zadnji atom snage u svoju djecu  i nisu se predali usred bitke.

A  ako bitku i izgube, to ne znači da su izgubili i rat.