piše: Ruža Zubac-Ištuk
Koraci, spori i neodlučni, nevoljko su se probijali kroz sitne kapi kiše. Očito im se nije žurilo odnijeti Martina do društva koje ga je očekivalo uz krigle piva u „Zlatnoj kuni“. Ni učestale krupne kapi, razlivene po bijeloj majici i svečanim hlačama, nisu ih uspjele požuriti. Samo su im promijenile smjer kretanja prema Radićevoj ulici.
Kad se Martin smjestio za stol na natkrivenoj terasi, prvi put nakon četiri godine, počeo je predosjećati da se prst vremena ponovo poigrava s njegovim životom. Četiri godine zaobilazio je ovu malu kavanu, čak i Radićevu ulicu, ali danas ga neka imaginarna ruka privoli i dovede ovamo.
Zapalio je cigaretu, povukao dva-tri dima pa počeo osluškivati, mimo svoje volje, ples nevidljivih koraka s kapima kiše stisnutih u zagrljaju dana. Poznati mu koraci, ili je dobrano uvjerio sebe da ih poznaje, dolazili su iz odmaka od četiri godine, možda i godinu više; zaustavljali se, gubili u sumaglici širom otvorenih očiju; oživljavali poput iskrice iz gomile pepela pod naletima lahora; prkosili mu zdravom razumu plešući piruete nadomak njegovog stola; primicali se krišom kao slijepi putnici sve do prazne stolice uz njegovu.
Igra prošlosti i sadašnjosti potrajala je sve dok konobar nije spustio šalicu kave i čašu soka pred mladića. U tom trenutku Martin nije znao mora li zahvaliti čovjeku ispred sebe na dobročinstvu koje je učinio, a da toga nije bio svjestan dok ga je oslobađao trenutaka izvan zdrave pameti, ili ga verbalno napasti zbog brisanja privida koji je ugodno bolio svu njegovu nutrinu izazivajući istovremeno divljenje i samilost prema samom sebi. Nije rekao ništa. Samo je uljudno kimnuo glavom pa ispružio ruku prema kutiji punoj cigareta. Dim je ponovo zagospodario šačicom prostranstva ispred Martina i usmjerio mu pogled na praznu stolicu preko puta njegove.
„Na toj je stolici sjedila. Pogled joj je bio prodoran, pomalo bestidan, osmijeh iscjeliteljski. Zašto su je koraci puni samopouzdanja donijeli za moj stol kad je bilo još praznih stolica za stolovima mnogo uglednijih gostiju? Da je nisu doveli do mene, zaboravio bih je čim bi sjela pokraj drugoga, ovako ona je odavno u meni, sa mnom, uz mene. Iako nevidljiva oku, postojana je.“
Tko je ona i je li uistinu postojana? To pitanje Martin sebi nikada nije postavio. Ona je za njega bila ukazanje s neba kojemu se želi povinovati radi opstanka u vrtlogu vremena u kojemu jeste i koje dolazi; privid za kojim dragovoljno hrli kao izgubljena duša u pustinji za oazom ljudskoga života; halucinacija koje se može osloboditi samo ako pobijedi sebe. Međutim, Martin je vjerovao da je najteže pobijediti sebe pa je odustao. Možda mu je njezina nevidljiva nazočnost imponirala u svakom izobilju ljudske radosti ili slabosti. Ponekad je osjećao da se boji njezinih mudrih očiju. Zato bi se, prije donošenja važne odluke, upitao što će ona na to reći?
A ona, bezimena, mnogo je rekla u jedva zamjetnom isječku iz Martinovoga života. Rekla i nestala brže od utopljenikovoga života. Samo, ona je za sobom ostavila putokaze koje mu je valjalo slijediti. Ona je sačuvala Martinu samopoštovanje i oplemenila mu vjeru u budućnost.
Martinu je tada bilo devetnaest godina. Premalo za mladića koji je dragovoljno proveo godinu dana u Domovinskom ratu, dovoljno za maturanta gimnazije s ne mnogo ljubavnoga iskustva.
Toga se dana Martin upisao na fakultet. Uvjerio je sebe i roditelje da se konačno pomirio s činjenicom da će završiti studij, ali ne po svome izboru, nego po želji svoga zdravstvenoga stanja. I sve bi bilo dobro da nemoć tijela nije likovala nad snagom uma i poticala mladića na samosažaljenje. Tumarao je gradom otimajući se prošlosti i sadašnjosti istovremeno. Prošlost je u njemu oživljavala slike ratnih strahota i uvećavala ih do neizmjerljivih dimenzija. Podsjećala ga je na bolničku sobu svu u sivo-zelenoj magli, na iskrivljena lica bolničkoga osoblja oko njega. Ponovo mu je u ušima zvonio prigušeni krik njegove mladosti istovjetan onomu kada je saznao da mu je neprijateljska granata uzela desnu nogu visoko iznad koljena i njegovom krvlju natopila slavonsku ravan.
Ni sadašnjost ga nije štedjela. Nebeske su munje sve učestalije odabirale sjecište u njegovim očima, a gromovi odjekivali u glavi kao netom na bojišnici. Osjećao je da sagorijeva u vatri, nestaje baš kao onda kada su ga izvlačili s prve crte bojišnice u tijeku obrane rodnoga mu grada. Tada se pitao izgleda li tako smrt. „Zar se lebdeći odlazi u zatišje života?“
Godinu dana kasnije tražio je korake koji su mu donijeli svjetlost u polumrtve oči. Lutao je za osmijehom koji je preduhitrio nebo i vratio mu dušu u tijelo devedeset i prve. Nije ih pronašao na umornim tijelima slučajnih prolaznika. Samo su mu sitni komadići gelera signalizirali iz tijela da je živ, da još postoji, i da ima tek devetnaest godina. Čitav život bio je pred njim.
Martin se teško mirio sa spoznajom da nikada neće raditi ono što je od djetinjstva bio njegov životni izbor i izazov; da više nikada neće istrčati na nogometno igralište i zatresti mrežu protivniku, a predviđali su mu veliki uspjeh u tom sportu. Unatoč svemu, dio njega želio je oprostiti srpskim rukama, koje su mu poslale smrt, jer je vjerovao da su one bile samo sluge nezdravoj pameti, ali stvarnost mu nije dopuštala ni zaborav, ni oprost.
Trenuci bezizlaznosti postajali su sve jači u mladiću. Gorčina je prešla rub samokontrole. Morao je obećati sebi da će zaboraviti nezaboravljivo da prebrodi olujno more u sebi. Da bi to mogao, morao je djelić svoga života preliti iz sebe u čašu pred sobom. Jednostavno je morao. Sjeo je pred kavanu u Radićevoj. Naručio piće. Prvo, drugo, treće … Martin nije istakao bol iz sebe, Martin je bol pio u sebe sve dok ga duša nije zaboljela do očaja. Sadržaj zadnje čaše prolio je pod stol, spustio glavu na dlanove i zaplakao.
Koraci, lagani i nenametljivi, primicali su se Martinovom stolu noseći nezaboravan sklad ženskoga tijela. Gledao ga je zamagljenim očima, pamtio za budućnost.
„Sjela je nasuprot meni“, prisjećao se mladić. „Spustila je torbicu na stol, zapalila cigaretu. Ne, nije zapalila cigaretu. Ja sam zapalio cigaretu. Sebi ili njoj? Ne znam. Pitala je koliko imam godina. Ne, ja sam nju pitao. Ma, svejedno tko je koga pitao. Nije krila da je starija od mene. Mislim da se toga bistro sjećam. I njezinih uvjerljivih rečenica, dakako.“
Rekla je: „Bitna je prilagodba, a ti si krhka mlada biljčica koja će uvenuti ako se ne prilagodi poslijeratnom vremenu i prostoru.“
„Gubitak boli“, rekao sam.
„Ali, čovjeku ne daje za pravo da sebe progoni i smatra manje vrijednim od drugih.“
„Tebi nisu uzeli dio tijela, zato o tomu ne možeš ravnopravno razgovarati sa mnom.“
„Što je taj gubitak spram svojevoljnoga prosipanja samopoštovanja, samouvažavanja, bistrog uma i razuma.“
„Psihologinju su mi već odredili, ne trebam dvije.“
„Podigni glavu, mladiću, ne stidi se sebe.“
„I gledaj svijet širom otvorenih očiju kao da se ništa nije dogodilo. Ma, pusti…“
„Zar ti ni jedna djevojka nije rekla da imaš oči zelenije od slavonske ravnice?“
Šutio je stideći se zbog svoga ljubavnog neiskustva.
„Zašto im nisi dopustio da ih vide?“
I dalje je šutio, a magla pred zelenim očima postajala je sve gušća.
„Hoćeš li se naljutiti na mene kad ti kažem da bih i ja rado brala cvijeće po tim zelenim livadama?“
Više je nije vidio, ali je osjećao stisak njezine ruke i slušao šapat s usana.
„Poljubi me za vrijeme u kojemu smo dužni pronaći sebe. Kad ti bude najteže, sjeti se mene i bit ću s tobom.“
Nestala je ostavljajući vječni šum koraka u mladićevim ušima.
Martin nije mogao točno povezati redoslijed zbivanja. Slike, koje nikada do sada nije pokušao složiti u mozaiku sjećanja, polako su mu izmicale i utapale se u nedotaknutoj šalici kave. Sve do danas bila mu je dovoljna djevojčina nevidljiva nazočnost. Često je znao reći prijateljima da on ima najljepšega anđela čuvara.
„Nije istina da anđeli nemaju spol kad sam uvjeren da na mojim ramenima pleše anđeo ženskoga roda.“
Danas, ovdje pred kavanom u Radićevoj silno je želio osvježiti sjećanje na minuli događaj i saznati je li ta ženska ljepota plod njegove mašte, dar s neba ili utjelovljena ovozemaljska radost i ljepota njegovom srcu. Sumnjao je u moć privida koji se javlja kada čovjek želi podijeliti s nekim očaj u bezizlaznim trenutcima. Možda halucinacija nakon nekoliko prekomjernih čašica alkoholnoga pića?
„Nije!“ pobunio se protiv sebe. „Ona je stvarna. Ovdje je, duboko u meni. Lik joj nazirem. Mogao bih je prepoznati među tisućama djevojaka, ali od onoga je dana još nisam sreo.“
Danas je Martin diplomirao na upisanom fakultetu. Zadovoljan uspjehom, nezadovoljan nužnim izborom, tražio je svemoćnu ruku koja će ga povesti dalje kroz život. Ponovo je zapalio cigaretu i otpio gutljaj soka. Krupne kapi kiše sve učestalije su plesale po nadstrešnici iznad stolova i pretvarale u jak proljetni pljusak. Potom se nebo spustilo do zemlje.
„Koraci!“ osluhnuo je Martin. „To je ona!“ izgovorio je ustreptaloga glasa.
Na terasu se popela djevojka naglo sklapajući kišobran. Pogledom je prošetala po praznim stolovima i zaustavila pokraj Martina.
-Oprostite što vam smetam – uljudno je zamolila. – Ako mi dopustite, rado bih sjela za vaš stol jer se bojim biti sama dok grmi i sijeva. Krenula sam s posla vjerujući da ću pobjeći ovom nevremenu, ali kiša me okupa na sred puta. Nikakve koristi od kišobrana.
Martin je gledao u djevojku ne vjerujući svojim očima.
„Zar Bog isprobava svoja čuda na mojoj sudbini?“ pitao se dok je rukom upućivao djevojku da sjedne pokraj njega.
–Zovem se Monika – rekla je poklanjajući mu srdačan osmijeh.
„Je li stvarna ili moj privid?“ želio se uvjeriti mladi muškarac dok joj je stiskao ruku i glasno izgovarao riječ Martin.