Piše: Kristina Uremović
Jedno poslijepodne nakon napornog dana, mrtva umorna užurbano hodam s jednog kraja grada na drugi ne bi li stigla na bus za doma, samo minuta do kolodvora; noge ne osjećam, trudim se potrčati ali ne ide… Naravno, kako to biva, pri samom cilju, vidim bus koji mi pobježe pred nosom…
Ništa, sjednem na klupu da uhvatim malo zraka i skuliram se na sekundu. Hvata me bijes i ljutnja, jer sam uskoro mogla biti doma, ali ne, sada moram tri sata paradirati po gradu bez ikakvog cilja – izgubljeno vrijeme, a nije baš da ga imam na bacanje. U međuvremenu dok sam sjedila na klupi i gunđala kako život nije fer, priđe mi jedan stariji gospodin, ne baš najugodnijeg izgleda, mrzovoljno skinem slušalice i pitam ga što želi. -”Ako bi ste htjeli pomoć i dati mi koju kun…” Nisam ga ni pustila da završi rečenicu nego mu u bijesu rekla da se makne od mene i ode nekom drugom.
I otišao je, svim osobama koje su stojale u tom trenutku na kolodvoru, i svi su reagirali isto kao i ja. Većina njih su bili u nekom svom malenom svijetu u kojem već godinama žive kao konzerve, jer su puni predrasuda, sebičnosti i ne vide dalje od sebe i svojih problema – koji, pretpostavljam, sigurno nisu jedni od onih ”hoću li danas isprosit dovoljno novca ili skupiti dovoljno boca da kupim kruh”.
Neki su mu samo odlučili okrenuti leđa bez dodatnog objašnjenja.
Mislila sam, ”bude netko drugi”, ali ne, nije nitko drugi, nitko se kao ni ja nije udostojio ni poslušat ga, jer, čim su ga vidjeli, okretali su glavu kao da su vidjeli samog vraga, a ne čovjeka koji je tražio KUNU. Kunu koja tebi nebi ništa puno značila, a njemu bi bar malo pomogla.
A ja… Odbrusila sam mu, jer sam također mislila da će mu pomoći netko drugi, netko tko je raspoložen jer mu danas nije pobjegao bus, netko tko je u boljoj financijskoj situaciji od mene, netko tko će dvaput promislit prije nego što reagira; ali ne bude nitko drugi! Svi misle da će netko drugi, i onda nitko neće.
Kad me savjest poprilično oprala bilo je već kasno, poslije sam shvatila kakva sam koza bila, a zapravo sam ona ista osoba koja se zalaže za neki moral i pravdu, ona koja želi bolji svijet nego u kojemu sad živi, a kad dođe prilika da budem ta kap u oceanu, ja ju otpilim na najružniji mogući način. Nismo ponekad ni svjesni koliko su zapravo naši problemi maleni, s obzirom na one koji se bore za život u bilo kojim okolnostima, a meni je u trenutku propao dan i otresla sam se na neznanca, jer sam zakasnila na bus. Zbilja nezahvalno, zar ne?
Nakon nekih pola sata, kao da sam dobila drugu priliku da se iskupim; već sam sjedila u kafiću na kolodvoru i negdje na 8,9-om peronu ugledam tog istog starca koji me pitao za kunu, hodao je pored koševa za smeće i zagledao u njih u nadi ne bi li netko ostavio bocu koju može pokupiti i zamijeniti za 50 lipa. Kroz glavu mi odmah proleti misao da sada moram nešto napraviti, ne samo zbog njega nego i zbog sebe. Ustanem i otrčim do gospodina. Zadihana stanem ispred njega, dam mu novac i ispričam mu se zbog svog ponašanja.
Čovjek vjerojatno nije znao što bi rekao, samo je zbunjeno pogledao u mene. Potapšala sam ga po ramenu i vratila se nazad. U tom trenutku mi je pao kamen sa srca, jer sam osjećala da sam napravila pravu stvar, možda sam izgledala kao luđakinja koja ima love na ”bacanje”, ali smatram da ju nisam mogla bolje uložiti, jer vjerujem da sam ju uložila u neku bolju budućnost, u neko bolje sutra. Možda preuveličavam, ali realno, kad bi svi tako reagirali, ne bi li danas bilo to ”bolje sutra”? No, bez obzira na što on potršio taj novac, čak i na pivo ili cigarete – pa tako sam ih i ja mogla potrošiti na gluposti; a možda ima doma gladnu ženu koja čeka u nedoumici hoće li ovaj dan nešto pojesti ili ne.
Nije na nama da sudimo, na nama je da budemo čovjek, ne ljudi, nego čovjek, i pomognemo onome kome je pomoć potrebna. Nije poanta ni u novcu. To može biti baka u punom autobusu kojoj ćeš ustupit svoje mjesto, pridržati vrata mami s kolicima, pomoći slijepom čovjeku da pređe cestu ili bilo što drugo.
Nemojte da vam jedna minuta vašeg vremena ili kuna iz vašeg već malenog novčanika, da bi pomogli nekom, oduzme priliku da budete čovjek.
Nije dovoljno samo pomoći nekom kad je to ”IN”. Da pojasnim, kad je već toliko strašna situacija da se pomoć mora tražiti preko medija – za bolesno dijete koje treba na operaciju da bi preživjelo, za šesteročlanu obitelj bez primanja itd. Tada svi pomažemo, barem jednim pozivom na broj ili kojekakvim drugim donacijama, po tim primjerima se vidi da svi mi imamo veliko srce, ali ga na ”OUT” primjerima poput ovog gospodina(za kojeg nitko nije čuo i ne zna njegovu priču) ignoriramo, i to naše veliko srce postane vrlo maleno. Odnosno, ako pomažemo samo kad nas na to natjera velika priča, a ostatak vremena ignoriramo ”male, nebitne” priče, onda nismo dobri – onda smo najobičniji političari koji odrađuju kampanju.
P.S. Nemojte ignorirati nekog pokraj sebe ako vidite da treba pomoć, ne vodite se time da će netko drugi; naravno da može netko drugi. Ali ako možeš ti, zašto ne bi baš TI?