I  POSLIJE  KIŠE  S KIŠOBRANOM

Tekst: Marija Kukić

Foto: Ivan Juroš

Ovoga kišnog ožujka često razmišljam o kiši, kišobranima, dugi… i svemu onome što je vezano uz ovu meteorološku pojavu. Započet ću izrekom:

„Kada počne padati kiša u tvom životu, gledaj gore umjesto da obaraš pogled. Bez kiše nikada ne bi nastala duga.“

I doista! Vrlo često se nakon kiše na nebeskom svodu pojavi ljepotica zvana duga. Ovog proljeća previše je kišnih dana, još više noći. Ne sjećam se kada sam se ujutro probudila, a da tlo nije bilo mokro od noćne kiše.

„Kada Chuck Norris pogleda u nebo, i oblaci se počnu znojiti… Neki to zovu – kiša.“

Ne moramo, poput starih Egipćana ili Indijanaca, izvoditi  plesove u čast kiši. Ti drevni narodi redovito su plesali kako bi dozvali kišu. U indijanskom rezervatu  SAD-a i danas se jednom godišnje izvodi ritual Ples kiši, onako kako su ga nekada davno izvodili Sherokee Indijanci. Oni su vjerovali da duhovi kontroliraju vrijeme pa su si  na taj način  pokušali osigurati  njihovu naklonost.

Danas postoje područja na Zemlji u kojima je kiša prečesta pojava, ali i područja koja doslovce vape  za kišom. Za kišu ne moraju plesati ni moliti  u Indiji, u mjestu Mawsynram gdje godišnje padne oko 12 000 l kiše po četvornom metru. Ali bi se stoga morali usrdno i iskreno moliti u južnoameričkoj državi Čileu, u pustinji  Atakama, gdje padne godišnje manje od 1 ml kiše po četvornom metru. Rekord  iznosi  14 godina bez kiše.

Uz kišu vežemo i romantiku. U kišnom Londonu možda  uzdišu: „Oh, ne opet kiša!“

Ali drugima je kiša  romantično sredstvo, posebice kada se radi o poljupcima kraj vatrice u toplim domovima. U mnogim  filmovima popularni su i poljupci na kiši. Kiša je često opjevana i u pjesmama, a Vincent van Gogh neposredno prije samoubojstva naslikao je Kišu (1890.) koja je bila simbol njegovog sumornog raspoloženja.

Ljudi se štite od kiše kišobranima. Povijest o kišobranima i početku njihove primjene vrlo je duga. Kišobrani su nekada bili povlastica visokorođenih. Prva poznata slika kišobrana otkrivena je na trijumfalnom spomeniku Sargonu, kralju Akkada, u današnjem Iraku. Nastala je oko 2 400. g. p. Kr. Sargon stupa  na čelu vojske, a sluga iza njega nosi suncobran.

Širi se od Kine do  Indije, a 1 340. godine papinski nuncij Ivan od Marignollija o tome izvješćuje papu:

„Budući da svi Indijci obično idu goli, kod njih se uvriježila navada da sa sobom nose nešto nalik malenom šatoru na dršci od trske, koji se po volji  otvaraju da se zaštite od sunca i od kiše. Jedan sam od njih donio sobom u Firenzu…“

Međutim, prakišobran nije odmah prihvaćen, a njegova proizvodnja počinje tek  nekoliko stoljeća kasnije. Nakon njegovog zanemarivanja i jalovih početaka, istinska proizvodnja počela je tek u 18. stoljeću kada  su trgovci iz Kine  donijeli  skromni papirnati kišobran.

Vezano za kišobran  postoje i neka praznovjerja.

– Pokloniti  nekome kišobran donosi nesreću. ( A baš imam posve novi, nekorišteni kišobran!!!)

– Ako djevojci koja nema dečka padne kišobran iz ruke, nikad se neće udati. (Ha, ha, ha!!!)

– Kišobran koji je otvoren kad za to nema potrebe, dozvat će kišu i ružno vrijeme. (Baš!)

– Držanje kišobrana na stolu ili krevetu, donosi nesreću. (Zna se čemu služe stol i krevet!)

No od ovih ispraznih riječi zasigurno je najljepša rečenica:

„Ljubav je kada zajedno ostanemo ispod kišobrana još dugo nakon što kiša prestane.“

I još jedna izreka: „Da umjesto kiše pada sreća s neba, kakvi smo mi ljudi, kišobrane bismo nosili.“

Što i ne bilo loše, zar ne!?