piše: Katarina Pavlović
Sada znam da ne postoji čekanje. Odgođene stvari bi mi prije oduzimale sve živce koji postoje. Svojom odlukom, neke stvari same se odgađaju, bez upozorenja.
Ruše tako planove, ništa nije onako kako si planiraš. Iii taman kad misliš to je to. Nije. Ošamari život, podsjeti da on ima neki svoj redoslijed. Neki drugi plan.
Kažem, prije bi me to živciralo do ludila. Sada ne, ne želim.
Jer to nije čekanje, postat će samo ako mu ti dozvoliš.
Očito da sada nije dobar razlog za to, iz nekog nepoznatog razloga, poznatog, nije bitno. Uglavnom sada nije vrijeme za to. Od živciranja nemaš ništa, od forsiranja još manje.
Zato, kada te čekanje pokuša zarobiti, zarobi ti njega. To je stanje uma. Nije to čekanje, već život. Ništa nije zaustavljeno, sve teče i dalje. Zato ni ti ne trebaš stati. Radeći nešto korisno, za sebe i druge, zaboravi da čekaš.
Igraj se, jer što su odrasli nego velika djeca. Što je život nego veliko igralište. Ako si zaboravio kako se igra, promatraj bezbrižno dijete kojom lakoćom osvaja svijet. Vesele ga male stvari, živi, prepreke ne doživljava kao strahove, već kao nove izazove.
Između svih tvojih planova, čekanja i briga, stoji život i ne čeka. Ima svoj tempo, i događa ti se dok; čekaš da bude ljepše vrijeme; da dobiješ bolju plaću; da imaš manje briga; više vremena…
Zato ne budi ljut, niti razočaran što neke stvari kroz život vole biti odgođene. Možda im stvarno nije vrijeme. Uživaj u nekim drugim stvarima koje su tu, možda ih posljednji put gledaš.
Okreni se oko sebe, pogledaj sve te prelijepe stvari, događaje, ljude. Postoje zbog tebe i bude se zajedno s tobom. Budi zahvalan na očima što ih vidiš, rukama što ih diraš, ušima što ih čuješ. Voli život i sve što dobivaš svakodnevno, a da toga nisi ni svjestan. To malo može biti dovoljno za sreću, to „malo“ čini puno.
Zato ostani dijete, ne daj da te zarobe čekanjem. Iii …živi u međuvremenu, jer na kraju krajeva, baš to je ŽIVOT!