piše: Katarina Pavlović
Uplovite li ikada u svoju nezahvalnost!?
Uhvatite li sebe za ruku i kažete: „Stani, nisi u redu!“
Mi, ljudi. Nezahvalni smo.
Mene ovih dana, dok kiša pada, uvijek boli glava. Što zbog kronične upale štitnjače, što zbog svih tih lijekova što ih gutam. Boli. Promjene bole. Znala bih nekada sama kukati: „Joj, užas! Zar baš mora?“
Slušajte sad! Jučer dok smo obilazili grobove najbližih, majku zaustavi dvoje ljudi. Srednjih godina oboje. Gleda ih ona i ne može od prve procijeniti tko su. Shvati nakon nekoliko sekundi da je to njen školski kolega sa ženom.
Nisam mogla sakriti svoj izraz lica, pomiješan sa zabrinutošću i nekim tužnim čuđenjem. Čovjek s pola udubljenog lica! Nakon tumora, morali su mu vaditi oko, dio nosa. Da ne pričam dalje, ne znam detalje. Meni su se lagano suze skupljale u očima dok je pričao sa mnom. Nisam mogla skriti da me je dirnulo. Iznenadila sam samu sebe što sam ga mogla pogledati ljudski, bez predrasude. Bio je tako nasmijan, vedar. Opet se ježim dok pišem. U razgovoru smo se osvrnuli na sitne probleme koji gube utrku kada dođu ovakvi teški trenutci života, kada si usmjeren svim sredstvima na spašavanje vlastita života.
Ošamarilo me to, jako pljusnulo poput onih šamara kada se čovjeku glava zaokrene. Upitala sam se: „Shvaćaš li sada da te boli cijela glava, ali je cijela? Treba li ti još koja lekcija po tom pitanju?“
Kako se lako opustimo, uronimo u more nezahvalnosti? Plivamo po njemu, ronimo i vadimo plodove bezobzirnosti, plodove vlastitih nezahvalnosti. Piše li život tužne priče? Ne, život piše naše priče. Piše po nama, ali taj osmijeh na njegovu licu mi je otkrio da piše po nama onoliko koliko mjesta ima. Onoliko teškim bojama i tintama koliko nam to koža podnosi.
Toliko snage i volje u tom pogledu, toliko odlučnosti i nimalo straha od odbijanja! Baš zato ga ne možeš gledati s predrasudom. Otkloni je njegov pogled. Pamtit ću taj pogled kao najljepši šamar svojoj nezahvalnosti…
Pamtit ću da budem zahvalna za sve, sve što život nosi, jer sve nas nečemu uči.
Nikada ne dozvolite da vas nagovore da ne plačete, da ne tugujete, da se vječno morate smiješiti! Emocije su zdrave samo kada ih proživljavamo adekvatno. Lakše će vam doći smijeh, ako isplačete što isplakati trebate.
Meni se jedno oko smije, a drugo plače. Ne doslovno, naravno. Smije- jer sam shvatila poruku, plače- jer sam shvatila poruku.
Doživite sve oko sebe kao lekcije, promatrajte svijet širom otvorenih očiju! Svaki vas dan nečemu uči. Svaki!
Svako vas jutro budi kako biste nastavili učiti. Jer ništa ne znamo.
Što dalje idem, shvaćam da manje znam.
Od sada se prepuštam i učim. Učim da ću učiti…