Stipo Lučić
Zaludu, stihove nježne nižem,
u svakom slovu te vidim,
osmijeh u stihu crtam,
bojama te u riječi unosim.
Kad ti, sumnjaš u boje moje,
u toplinu pjesnikovih riječi,
u nježnosti što stihovi dišu,
u svjetlost što šaljem ti.
A ti, pitaš se, kome,
stihovi tvoji su,
boje tvojih očiju, čije su,
osmijesi tvoji, čiji su,
uzdasi moji, kome su?
A znaš, kako vječno tražim te,
kroz stihove dajem se,
latice pjesničke sakupljam ti,
duginim bojama bojam te.
16.04.2016.god.
Hvala gospodine Roko, apsolutno ste u pravu, hvala na isprvkama, rado ih uvažavam. Ivanu ne doživjeh kao svoju zaštitnicu, ta nisam ni po čemu ugrožen niti oštećen.
Stipo, sunce naše lipo, nabacao ti zareza u ovu pjesmicu kao da žito siješ! Naravno, čitaju te i oni, vjerujem, koji se itekako razumiju u jezik, poput, recimo, pristojne tvoje zaštitnice Ivane, ali, koji ti neće uočenu pogrešku nikad saopćiti. Ni ona, Ivana, jer je čeljade pristojno, Bože moj. Doista, promisliš li ikad, Stipo, zašto? Da li iz pristojnosti ili pak iz nekih drugih pobuda? Međutim, ja uživam pomažući kolegama literatima kad ocijenim da im je to izuzetno potrebno, makar ih ne poznavao osobno, kao tebe, na primjer. Osim toga, sve što se nudi javno podložno je kritici, šjor Stipo.… Read more »