Iz naše arhive/ objavljeno 19.06.2016.
Sven Adam Ewin
– Dida, dida, kud ćeš ti?
Ovo, pomalo prijekorno, pitanje,
Čuo sam svaki put kad bih koraknuo
Lijevo ili desno,
Čim bih se od nje malo udaljio.
– Dida, kud ćeš ti?!
Bila je tako vezana uza me,
A ja sam bio njen dresirani dida.
Tako je bilo sve do jednog proljetnog jutra,
Kad su se,
Jedan po jedan,
Iznenada počeli otvarati,
Začuđeni cvjetovi rane trešnje.
Toga jutra naime,
Zazvonio je njen mobitel.
– Da? Ah, ti si! Bog!
Rekla je,
I krenula prema krupnim maslačcima,
U kojima smo, trenutak prije,
Nas dvoje pleli vijenac
Od tratinčice,
I od vlasulje.
Kao i uvijek,
Krenuo sam za njom…
– Dida, kud ćeš ti za mnom?! – dobacila mi je, nervozno,
Preko ramena. Stao sam, kao ukopan!!!
Kad se dovoljno udaljila,
Da me ne može čuti,
Prošaptao sam, onako, više za se:
-Zbogom, dušo!
I zaželio joj dobro proljeće.