Jubilarna, 5o-ta Revija, izdana u povodu ovogodišnjih Đakovačkih vezova, donosi na svojim stranicama i izvješća o dvoje umjetnika, naših suradnika i iseljenika poput nas. Pa, bacimo pogled na stranice Revije. Što to pišu o našima iz Iserlohna, likovnim umjetnicima, Ankici i Anti Karačić.
SLIKARICA SVJETSKOG GLASA
tekst: Josip Palada
Naša zavičajna umjetnica, Ankica Perge Karačić, rođena je šestog srpnja 1951. godine u Inđiji. Poslije osnovnoškolskog obrazovanja usmjerila se u Srednju školu za primijenjenu umjetnost, te Likovno – pedagošku akademiju u Novom Sadu. Od malena je bila opsjednuta crtom, točkom, kolorom.
Po završetku školovanja zaposlila se u struci. Predano radi od 1970. do l972. kao modni kreator u industriji trikotaže „ Iteks “ u Iloku i u „ Fruška gora “ u Šidu.
Posrećilo joj se, pa od 1982. do 1991. nastavnik je likovnog odgoja u osnovnoj školi u Šidu. Paralelno radi kao honorarni modni suradnik u „ Vuteksu “, Vukovar.
Zasnovala je bračnu zajednicu sa umjetnikom kiparom Antom Karačićem – Karasom. Žive u Iloku. Dobivaju dvoje dječice. Relacija življenja i umjetničkog djelovanja Ankice je Ilok – Šid, škola. Umjetnost joj je sav život, napose slikarstvo.
O njenim slikarskim nastojanjima obavijestio nas je novinar, književnik i prijatelj Slavko Žebić, inače stanovnik Osijeka, jer je pred silom neviđenom do jučerašnje „ braće “ primoran da sa obitelji, ženom profesoricom i dvoje djece, napusti sav svoj život u Šidu, rodnom Žegarcu i Srijemu, te spasi živu glavu u progonstvu. Skrasio se u Osijeku. I kako sam kaže: – Bogu hvala! Poženio sam djecu i doživio unuke u slavonskom gradu Osijeku. Nema veće sreće!
I, naša umjetnica Ankica je sa svojom obitelji doživjela, proživljela progonstvo iz čarobnog Iloka. Sve što su imali: karijeru, posao, svoj grad, kuću, život, uglednost, zgrću u nekoliko plastičnih vrećica i grupicu izbjeglica, pa 11. studenog 1991. kainovci, braća sa istoka, tjeraju ih u daleku neizvjesnost velikog svijeta. Uz pomoć ( JNA ) armije, treće sile u Euvropi, koju smo nažalost svi narodi: Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci, Crnogorci i manjine, mukotrpnim radom i odricanjem naoružavali, opremali uvježbavali da nas brani, ona se priklonila četnicima i ostalim Srbima, pa ognjem i mačem, pod egidom spaljene zemlje, genocidom počišćene, od domicilnih naroda i narodnosti, gospodariti htjela. Apokalipsa.
Ljudi snuju, a nebesa i Bog određuju.
Umjetnica se sa svojima, suprugom umjetnikom i dječicom skrasila, instalirala u Njemački grad : D – 58640 Iserloh, Stormstrase 3, i nastavila umijećem kojim je vladala tijekom života i življenja, te podučavala školovala djecu. Iako su im bili privremeno oduzeli sve, nikad nije napustila svoju adresu: HR – 32236 Ilok, Dr. Franje Tuđmana 13. Primjećujete po adresi, zavladala je pod svjetskom prisilom Integracija, jer dok su Srbi vladali hrvatskim gradovima: Ilokom, Vukovarom i ostalim mjestima: Babskom, Ernestinovom, Ilačom, te Baranjom, nikome nisu priznavali ništa. Pobili su i protjerali narod. Branitelje odveli u logore: Staićevo Niš, Sremska Mitrovica i brojne ostale. Ubijali slabašne, a ostale mučili ropskim radom, glađu i batinanjem do smrti. Ćirilicom su ogadili, prekrstili sve ulice i nazive mjesta, a sad neka svoja prava traže, iako su pobijeđeni i stjerani u rog tame svoga vilajeta.
Mato Batorović nas obavještava: citiram. – U Njemačkoj Ankica Karačić živi sa svojima od 1991. Voditelj je kurseva u umjetničkim radionicama za odrasle i djecu u ustanovama: Jakami, Iserlohn, „ AVO “ Hagen, Caritas, Dortmund i Hagen, Wihemhaus, Iserlohn, Wela color – projekt promocija, Frankfurt, Jugendzemtrum, Izerlohn.
Osvojila je brojna priznanja za modne kreacije i za pedagoški rad sa djecom. Uvrštena je u monografiju 800 godina Summerma mjesta u kojem sada živi. Član je međunarodnog i Njemačkog udruženja likovnih umjetnika, te Ženskog umjetničkog foruma, Ima status slobodne umjetnice.
Ankica Perge Karačić izlagala je do sada radove u tehnikama:
-Svila – glazba na svili, kolorne apstraktne kompozicije, kao i monotipije.
-Akril – mrtve prirode raznorodnih motiva.
-Akvarel – njena najomiljenija tehnika. U ovoj tehnici uprizoruje najrazličitije teme:
Pred nama je panoptikum klaunova, portreta, mrtvih priroda, začaranih pejsaža. Poseban uspjeh postigla je u Seulu, Južna Koreja, sa ciklusom „ Sjećanja na Dunav“ u posebnoj tehnici akvarela – mokro na mokro.
Njeni radovi, uljnim bojama na platnu i drvenim podlogama, postigli su zapažen uspjeh. Posebno se istakla ciklusom „ Vodeni akt “ – žensko tijelo komponirano simbolima. Zatim su tu i njene varijacije dizajna primijenjenog u industriji.
Ništa manje, primijećene su i njene Ikone: Ciklus „ Majka i dijete “
Njeni samostalni umjetnički projekti u radu sa djecom pobrali su brojne nagrade za pedagoški rad.
Umjetnica je samostalno izlagala na dvadesetak izložbi. Istakla se u gradovima: Balve, Dortmund, Gelsenkirchen, Hagen, Iserlohn, Letmate, Menden.
Sudjelovala je na tridesetak skupnih izložbi, kao i samostalnih projekata u Hrvatskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Južnoj Koreji.
Izlagala je na skupnim izložbama Iločana u Vinkovcima ( 1996. ) i Našicama ( 1997. ).
Nekoliko radova poklonila je Muzeju grada Iloka, kao i poglavarstvu grada Iloka.
Sliku „ Vučedolska golubica “ poklonila je Gradskom muzeju Vukovara dok je još bio u progonstvu.
I dalje, radi izlaže po hrvatskim gradovima: Dubrovnik, Split, Rijeka, Zagreb, Đakovo. Navrati i u svoj Ilok. Na zidu obiteljske kuće naslikala je dva apostolata, vizuru dragog grada Iloka i na istoj slici, dodala, Sveta slova hrvatske pismenosti, slova glagoljice. O tom uratku osobno će reći: – O glagoljici nisam razmišljala sve do 2009. godine. Do tada sam o tom svetom pismu Hrvata samo znala onoliko koliko smo učili u školi. Te smo godine suprug Ante i ja u Iloku organizirali međunarodnu putujuću likovnu koloniju Ilok 2009. na temu DUNAV – RIJEKA FANTAZIJE. Tada je poznata kolumbijska umjetnica Elidia Kreutzer, koja živi u Beču i bavi se arheologijom, govorila o napisima na glagoljici koje je vidjela u Iločkoj crkvi. O glagoljici je znala više od svih sudionika, pa i od Hrvata. To nas je potaklo da počnemo unositi glagoljična slova u svoja djela. Pored Elidije i mene i poznata korejska umjetnica Bo Suk Lee od tada u svoje radove unosi glagoljicu.
Naslikala sam ciklus akvarela u tehnici mokro na mokro s motivima Iloka, Dubrovnika, svetog Vlaha, a pored slika sam glagoljicom napisala što prikazuju. Na zidu naše kuće u Iloku, pored moje slike Iloka, stavila sam i natpis na glagoljici. ( Zabilježila Maca Tonković u časopisu Bašćina Broj 15/ Zagreb, listopada 2014.)
Bogdan Mesinger naslovit će esej o tom događaju: UMJETNIČKA APOTEOZA ZAVIČAJA ROĐENA IZ NOSTALGIGIJE I BOLI U SLIKARSTU ANKICE KARAČIĆ
Mi prepisujemo zadnju rečenicu: Njene slike i jesu duhovni zavičaj. Ne samo njen.
Ovdje bi napomenuli: Trebalo je nekoliko tisućljeća da se odgonetne zagonetka hijeroglifa u Egiptu. Nedavno se dokučilo da je to ipak bilo sveto pismo posvećenih. I naša glagoljica je sveto pismo, klesano u kamenu, slova su okrugla ili uglata. Uglavnom čitljiva i razumljiva, na jeziku Hrvata. Služili smo se mi i latinskim, grčkim, njemačkim, mađarskim jezicima. Pisali ćiriličnim i latiničnim slovima, te bosančicom, ali glagoljica je klesana i pisana lijepim jezikom Hrvata. Monumentalna je, likovita, slikovita, ali i kiparski dimenzionalna, neuništiva. Naučiti ju je lakše od gotice, ćirilice, latinice, vjerujte mi na riječ. Ovu moju tvrdnju i Ankica dokazuje potpisujući i atributirajući tim svetim pismom svoje najnovije slike.
Ankici, da bi se domogla tematike, koja joj titra u genu i opsjeni talentirane likovne virtuoznosti, nije joj bio dovoljan začarani Dunav – rijeka nezamislive fantazije, čiji vir, vrutak, izvor, na svijetu se pojavljuje u Crnoj šumi ( Schwarczwaldu ), teče, širi, spaja i razdvaja narode i države, da bi on ili neka druga sila, razvalila prolaz u klisurama Đerdapa, odlila Panonsko more iz Panonije i podarila prostore za nove države i narode, a Dunav dovela u Crno more. Umjetnica silazi do vodotoka Neretve. Od tamo je negdje i njen suprug, umjetnik, partner, pratilac Ante Karačić – Karas ( Rođen je 20. rujna 1952. godine u Gornjem Crncu kraj Širokog Brijega ). Slikat će ona ciklus omiljenih akvarela toga područja i podneblja, tehnikom mokro na mokro. Moj prijatelj, književnik i povjesničar umjetnosti, Matko Peić rekao mi je. – To je postupak gdje bijeli namočeni papir se rastre. Po njemu se dodaju kolorirani pigmenti ili vodene boje, pa papir slika sam sebe. Umjetnik dodaje dopunjuje nijanse kolorita prema zamisli ili potrebi, a počesto pusti neka se samo od sebe boja prozrači, otanča i pokaže nezamislive preljeve, nijanse, vizije i dovide. Duša i ruka umjetnice rastire nijanse i obrise, a može opredmetiti objekte, ljude i raslinje. Proizvoljno je sve od figuracije do apstrakcije ili obojenje poetike fantazmagorije.
Zaključimo, umjetnici su pojmili, shvatili, svijet se osvaja: ljubavlju, dobrotom, talentom, umijećem i znanjem, pedagoškim nastojanjem, radom i idejama, a ne ognjem i mačem, te tuđeg teritorija otimanjem. Od svoje umješnosti Ankica živi, prosperira, obitelj uzdržava i u svijetu poznata postaje. Njene su slike, ikrene, lijepe, zanimljive, valerom ženstvenosti potkrijepljene, opredmećene poželjne su i veličanstvene.
ANTE KARAČIĆ – KARAS
Ovaj umjetnik predstavio nam se drvenim objektima i metalnim skulpturama.
Kad smo se čuli rekao nam je: – Ja nisam važan. Moja je supruga Ankica važna. Ja sam samo neka vrst menagera.
Ipak, ponovimo najosnovnije. Rođen je u Gornjem Crncu nedaleko Širokog Brijega u Bosni i Hercegovini. U Ilok dolazi 1956. gdje živi i odrasta. Završio je Osnovnu školu, te gimnaziju. Nešto kasnije završit će Višu školu za vanjsku trgovinu u Novom Sadu, a potom Ekonomski fakultet u Osijeku. Od 1976 do 1991. živi na relaciji Ilok – Šid. 11. 11. 1991. s obitelji napušta sve i odlaze u Njemačku. Skrasit će se u Iserlohnu. Normalno i dalje se školuje i usavršava.
Stvaralaštvom se bavi cio život, ali aktivnije od 1956. kad nakon gubitka posla počinje eksperimentirati s drvetom. Izlaže i djeluje u umjetničkim krugovima.
Njegovi radovi su eksperimentalna opredmećenja na granici slike, kiparski opredmećene instalacije, simbolizma, u neku ruku ukrasna ljepolikosti prostornosti i oblika.
Izlaže samostalno 2oo9., ali i češće na brojnim zajedničkim izložbama: Hemer i Ilok 2009., Atena 2010., Iserloh: 2010., 2011., 2012., Beč: 2011.,2012. Tuzla i Zhengzou: 2011., Biograd 2012. , Biograd i Zadar: 2013.
Rado se vraća u zavičaj i pokazuje neuništivost umijeća, te znalaštvo i idejnost ristupa pri artikulaciji umjetničkog djela. O Svakom Antinom uratku mogla bi se iskititi posebna zanimljiva priča, bajkovita gatka, pogotovo o križu koji je u Isusovo doba bio sramota, a sada je i te kakva simbolika i svetinja.
Antin pristup najobičnijem materijalu je svečan, od ništa, svagdašnjeg, pa čak i odbačenog predmeta ( drvo, kamen, zemlja, željezo ), stvorit će, artikulirati organiziranu ljepotu i veličanstvenost koja plijeni poetikom i dobrostivom simbolikom duha, uljepšavajući nam tijek života.
Uvjerite se sami, pogledom na njegove umjetnine, kao što sam se i sam uvjerio, želeći da mi krase trenutke bitka i ozračje okoline.
Ovom simboličnom jezgrovitom bilješkom skrećemo pažnju na obitelj umjetnika, koju ugrađujemo u pleter Đakovačkih vezova i pridružujemo u kolo uspješnih svjetskih umjetnika.
Josip Palada, književnik