DRUGA SMJENA

Iz naše arhive/ objavljeno 26.01.2011.

piše: Mario Glavaš

Ja radim u banci. To vjerojatno govori i ona kad je ljudi pitaju. Ili joj je banka u kojoj radim samo jedno od mjesta koje čisti. Tako da možda govori da radi u trgovini, ili na sudu. Ako je itko uopće pita. Ako uopće smije reći da radi.
Već po zvuku znam da je došla. Zapravo nema nikakvog zvuka, njeni koraci su prigušeni lakoćom mršavog tijela, ona ne hoda, ona se odbija od poda, a gravitacija je uporno vraća, pa se čini da korača. Kvaka se zakrene, vrata se zatvore i onda tišina. Tako znam da je došla. Uvijek točna, nikad poslije sedamnaest i trideset. Kao tada bi već svi trebali otići svojim kućama, uredi bi trebali biti prazni i ona bi trebala biti sama. Poslijednjih dana ostajem duže, imam nekog posla.
Dobro, priznat ću, ostajem zbog nje.

Sjedim u mraku, zimi noć stigne prije, a meni se ne da ustajati i paliti svjetlo, navlačiti zastore, samo posjednuti ja i ekran koji mi obasjava tipkovnicu, samo nas dvojica u uredu. I jedna biljka koja se ne vidi od mraka. I jedna žena koja je otišla prvo počistiti zahode. I dalje je ne čujem, samo šuškanje vrećice koju vuče za sobom niz hodnik, možda plave, možda žute ili crne boje. Sigurno nije crne, one puno dublje šuškaju. Crne vrećice su alt.

Prvi put kad je otvorila vrata ureda i umjesto praznine ugledala čovjeka prepala se toliko da je vrisnula, povukla se u hodnik i zatvorila vrata. Ja sam se smijao. I drugi se put prepala, samo se više nije povlačila. Onda je promijenila taktiku. Odškrinula bi vrata i sačekala malo ne bi li se netko, ako je unutra, oglasio, pa bi provukla ruku da upali svjetlo. Ja sam šutio i puštao bi je da sve to svaki put iznova obavi do kraja, čitavi ritual ulaženja u ured i da na kraju proviri glavom i prepadne se. I svaki put bi se nasmijao. Tako već mjesec dana. Ona se prepada, ja se smijem. I nitko da odustane.

Dok radim pijem čaj. Dnevno popijem po pet, ili šest, nekad i više čaša čaja. Menta, zeleni, crni, svejedno. Prošli mi je tjedan počela prati čašu. Dođem na radno mjesto, a na stolu me čeka oprana šalica, okrenuta dnom prema gore na presavijenom, bijelom listu papira i pored nje do sjaja očišćena metalna žličica. Možda zato što je pozdravim na izlazu. Zato što sam joj zaželio sve najbolje za blagdane. Ona zna.

Potpuno je tanka, nema ništa lijepo u njenom tijelu, ona čini mi se i nema tijela ispod sve one odjeće i kad bi skinula svoj modri mantil koji na njoj obješeno visi sigurno bi joj provirile kosti. Ne tijelo, kosti. Suhonjava glava, kosa uzorkovanih vlasi, kao da ih netko svaki dan čupa, bere kao začin za juhu, snop po snop. Ponekad tek izviri koji zub. Usne su joj ispucale i blijede i zub zapinje za beživotno tkivo. Koža joj je čista, lice, obrazi, nos, sve je čisto. Ali ne diše. Samo oči. Oči joj se presijavaju kao površina jezera poslije bure, bezbojne, kao da su ih kemikalije kojima pere zatrovale, ali su žive. Oči su joj žive i poslijednjih nekoliko dana više se ne boje. Ne prepadne se kad uđe. Otkad mi pere čašu. Ja se i dalje svaki put nasmijem.
Puštam je da čisti. Ona mene pušta da sjedim u mraku i radim. Više ne pali svjetlo. I ne plaši se. Pokuca pa proviri. Ja se nasmijem. Ona se nasmije s ona svoja tri zuba i povuče se. Ode niz hodnik sa zvukom žute vrećice. D-dur.

Ona nešto želi. Baš kao i ja. Zato ne odlazim kući kad i ostali. Što bi uostalom doma. Sam. Tako i ona. Čisti i kad sve počisti čeka da ja izađem da počisti i moj ured. I opere mi čašu. A mogla bi otići ranije. Nitko joj ne brani. Ja ne bi nikome rekao. Samo, kamo da ode? Sama. Pozdravim je, ona mahne nekakvom pokidanom prljavom krpom i nestane u mraku mog ureda. Svjetlo upali tek kad čuje da sam odmaknuo dovoljno daleko da ne primjetim. Primjetio sam.

Nije bilo smisla čekati. Predugo je trajalo. Odlučio sam nešto poduzeti. Petkom svi dođu ranije i odu još za vidjela. Ona nije žurila, ali stigla je prije sedamnaest i trideset. Čekao sam je, čekao njen zvuk, sve sam pripremio. D-dur se vukao niz hodnik bez da preskoči i jednu dionicu. Vrata se otvaraju i zatvaraju, podovi bivaju očišćeni, zahodske daske dezinficirane. Ruke su joj stare i izborane. Kao u neke bivše estradne dive koja odjećom krije da ju vrijeme gazi. Čekao sam da pokuca, sve sam bio pripremio. Sve.

Prepala se. Baš kao nekad. Iz staklastih očiju bilo je jasno da nisu navikle čistiti ružininim laticama posut pod ni uklanjati ostatke voska dogorjelih svijeća sa stola. Nisu navikle na navučene zastore. Odmaknuo sam joj stolicu da sjedne i natočio vino. Visoka kristalna čaša sudarila se s drugom i rasjekla tišinu na komade tople kao odresci koji su se pušili s tanjura. Otpila je i spustila pogled. Znao sam da je to pravi trenutak. Posegao sam u ladicu i izvadio smotuljak. Savršeno su joj pristajale. D-dur boje i udobne oko prstiju. Prekrile su joj malene ruke svojom gumenom ljubavlju sve do lakata.

Kad je lista pjesama koje sam podesio počela treći put svirati iz početka pogledao sam brojčanik na zidu. Više od četiri sata nismo rekli ni riječi. Više od tri boce. Ugasio sam računalo, ustao i pozdravio je. Ona je ostala počistiti.