IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 21.11.2010.
autor: Marijo Glavaš
Bio bi potpuno lud kad bi, pored ovog svestranog i brižnog čovjeka u kući, uistinu žalio za ocem u Njemačkoj.
Ali, ipak, postoji ona slatka kulisa iza te, sad daleke priče i očevih odlazaka, očeva bauštelanja i njegova nikada dovoljno brzog povratka.
Pamtim onaj prvi put kad je uzletio zrakoplov s njegovim tijelom, duša mu je još neko vrijeme ostala s nama na terasi s koje smo promatrali kako odlazi.
Onda me u jednom trenutku nešto stravično pritisnulo u prsima i s prvim suzama koje su potekle niz lice znao sam da se onome tijelu u zrakoplovu pridružila i duša, da je otac čitav otišao.
Devet devet četiri devet četiri devet tri jedan osam pet četiri pet. Prvo što sam naučio bio je ovaj dugački broj telefona. Brzo ću se vratit, uvijek je odgovarao, a umjesto njega iz Njemačke su dolazile kutije, u to ratno vrijeme kao slatki paketi potrebne humanitarne pomoći.
I zaista, ona kutija što smo je dobili od Kraša kad smo ispunili album sa sličicama životinjskog carstva, a koju je sestra, nakon što je od poštara preuzela pošiljku, danima skrivala ispod kreveta i polako je lišavala šećernog sadržaja, postala je smiješno malena i bestidno siromašna čokoladnim entitetima kad je na našu adresu pristigla prva kutija njemačkog podrijetla.
Hanuta tortice, Duplo čokoladne napolitanke, Hubba Bubba žvakaće od kojih se moglo napuhati balon veličine glave, Haribo gumeni bomboni, Twix, Milky Way i Snickers čokoladice, Mamba voćni bomboni, mogao bi ovako nabrajati dok mi usta ne poplave od plime sline koja se izlučuje na sami spomen tog izobilja dalekih svjetova koje je stiglo da me usreći i da bi, obostrano djelujući, na oca dok je odašiljao pošiljku i dijete koje je primalo i jelo čokoladu, poput anestezije privremeno onesposobilo onaj dio mozga zadužen za emotivnu povezanost s članovima obitelji koji nedostaju.
Stizale su, osim slatkih i slane namirnice, po čitav tucet velikih čajnih salama, a uz njih po naramak još upakiranih, kariranih košulja, što za rodbinu, što za oca kad se vrati, onda koja igračka za mene i sestru, nova jakna za majku, nekoliko pari debelih, zimskih čarapa, gomila majica i hlača, odjeće koju su djeca onih koji su oca zaposlili prerasla, te na kraju, ono za mene najbitnije, jer to sam, zbog stopala koje je raslo nesrazmjernom brzinom naspram tijela i nije imalo namjeru prestati povećavati se, trošio kao otac godišnja doba, obuća.
I nije ga kriviti, stopalo, ali ni oca, jer kako je on to na baušteli mogao saznati, a da mu o tome priča na telefon, majci se i nije činila najzanimljivija tema na koju bi u kratkom razgovoru s ocem mogla trošiti skupe impulse, pa je otac u paketu uporno slao obuću koja je pristajala onome meni kakvoga je ostavio na terasi u zračnoj luci, ili malo veću. A tu sam i takvu obuću bio prerastao za čitavu dužinu prstiju.
Onog ljeta kad mi je noga postala toliko velika da više nisam mogao obuti ni posljednje od pari obuće koje smo u kući imali, morao sam prestati igrati nogomet. A nikad mi se nije toliko igralo.
Bilo je to onih sparnih mjeseci u kojima se zahuktavalo, u mom životu prvo svjesno, Svjetsko nogometno prvenstvo. Tako sam htio trčati za loptom, tako izvikivati imena svih onih virtuoza s loptom kojima sam upamtio i prezime i broj na dresu, ali nisam mogao.
Krajem ljeta stigao je poseban paket i sve se promijenilo. Majka je gotovo čitav sat vremena vadila stvari koje je otac poslao, pružala nam ih u ruke da ih osjetimo, da ih dodirnemo, jer i otac ih je dodirivao, sestri je dodala još stvar ili dvije, a onda je iz dubine kutije izvukla vrećicu s obućom.
Kad sam ih prvi put vidio nisam ni slutio da će mi ući u život više nego ja u njih. Uvukao sam svoja velika stopala, a prsti su se savršeno savili i prilagodili njihovoj vršnoj zaobljenosti, uvjeravajući ostatak tijela da mi taj novi komad obuće uopće nije malen.
Pogledao sam lakirane cipele na svojim nogama, njihovu crnu kožu i smeđi vrh, pomalo smiješne, kao iz filma, cipele kakve bi nosio onaj Humphrey Bogart u kojeg je majka zaljubljeno gledala kad bi se pojavio na ekranu televizora, pogledao sam u njih, pa u nasmiješeno lice majke i upitao je kako to ona misli da ću u cipelama igrati nogomet.
– Što ima veze, sine, cipele, ili patike, bitno je da su ti dobre, rekla je.
Zgrčio sam prste još više i ništa joj nisam odgovorio.
Mnogo više no meni trebalo je za prilagodbu mojim suigračima koji su se svakodnevno izmjenjivali, pa sam svaki put ispočetka morao pojašnjavati kako je dobar, lud i nezaboravan osjećaj igrati nogomet u pravim kožnim cipelama. I svi su mi vjerovali na riječ, svima je bilo sasvim moguće i logično to što sam govorio i dok sam god ja igrao kako sam igrao i prije, ništa se nije mijenjalo.
A onda sam jednom, onako u trku, u naletu prema suprotnoj branci, možda i sasvim slučajno, zamahnuo nogom i loptu svom snagom prosinuo posred zaobljenog joj lica, ali ne kako sam oduvijek udarao, punim stopalom, nego samim vrškom cipele, onim smeđim Humphrey Bogart dijelom koji mi je krio zgrčene prste, udario sam je špicom, a lopta je pogodila vratnicu i od siline je srušila na zemlju. Ostao sam ukopan na mjestu dok se oblačić prašine oko mojih nogu sporo smirivao. Na stopalima sam imao tajno, ubojito oružje i nije bilo onoga tko bi ga mogao zaustaviti. Kao ni Njemačku četrdesetih. Kao ni Srbiju tih devedesetih.
Od toga dana zvali su me Špicoka. Odjednom su im postale čudne i svi su se smijali mojim crno-smeđim cipelama, a ja sam im zabijao golove s polovice igrališta. Moji zgrčeni nožni prsti skriveni iza lakiranog vrha ubojitog njemačkog odjevnog oružja u kontaktu s loptom proizvodili su projektile zemlja-zrak-zemlja. Prašina igrališta koja se za vrijeme utakmica trofejno nakupljala na sjajnoj kožnoj površini mojih cipela nije se uklanjala, majka je to dobro znala, čuvala se kao svjedok vremena.
S drugim proljećem otac se vratio kući i sa sobom donio paket, veći no ikada.
Ne moram ni napomenuti koliko nam je nedostajao, ali vidjevši onaj paket što je doputovao s njim, nešto me presjeklo u prsima. Kao onda kad sam s terase u zračnoj luci gledao kako odlazi. Te noći munje su usitnile posljednje ostatke ljudskih snova. A loši snovi obistine se već idućeg jutra.
Probudio sam se i kraj kreveta ugledao nove novcate, prave njemačke, Adidas tenisice za nogomet. Skočio sam iz kreveta, gurnuo tenisice u stranu i otrčao u hodnik, do ormarića s obućom. Nije ih bilo. Otključao sam vrata stana i ni tamo ih nisam našao. Majka je još snena izišla iz sobe i pitala me što tako rano tražim po kući. Samo sam je pogledao i postalo mi je jasno da mi je kamion čije sam jutarnje mirisne kletve čuo ispod pritvorenog prozora, zajedno sa svim ostalim otpadom, odnio puno više od lakiranih cipela.
Sada se igraju neka nova djeca, njihove su televizije velike i tanke, slika kristalno čista, igrači na svjetskom prvenstvu jači su i brži no prije, vatromet je veći, otvaranja svečanija, ali teško da će ti klinci preko plazme ikada saznati draž otvaranja paketa i nošenja cipela koje je poslao bauštelac čijeg se još samo imena sjećaju.
Njihova noga diše, njihove su tenisice za čitav broj ispred njihovih prstiju, ispred mog života. Moji su nožni prsti i danas povijeni, kao da su zauvijek ostali u onim cipelama.