piše: Katarina Pavlović
Pišem dušom… samo onda kada se duša prepuni!
To osjeti svatko tko ima to malo raja u sebi, to malo raja na zemlji.
To je razlika što te čini čovječnim, ljudskim…
Zaista, pišem kada se prepuni duša događajima, ljudima. Budu tu palete raznih boja. Od tužnih sivih do energično crvenih tonova, preko zelenih poljana do opuštajućih nebeskih nijansi.
To su ljudi, zapravo! Kroče ti kroz život i ti kročiš kroz njihov i bojite se raznim tonovima. Stvarate palete novih boja, dovršavate tako životnu sliku, upotpunjujete ju.
Pišem kada prestanu riječi, a počnu pogledi. U očima su sve istine, u očima su najljepše palete boja koje govore same za sebe. Otkriju ti sve, samo ako ih dobro gledaš.
Postoje tako ljudi u čijim očima kao da možeš zaplivati, a onda plivati i zauvijek ostati tamo. To su zemaljski anđeli koji čine razliku između ugodnog i napornog. Njih čuvam. Prepoznam ih jer mi se kraj njih duša hrani, odmara i zacjeljuju pukotine.
Nađu se tako oči pa pogledima razmjenjuju ljepotu duša i pune se do nekih novih susreta.
Znaš, pišem jer su moje oči ostale u tvojim sjajnim, duboko zelenim. Pišem, jer ne mogu ti reći da bih tamo zauvijek plivala ako mi dopustiš.
Možda ti moja duša kaže, možda kroz moj pogled naslutiš da te moje oči vole. Našle su sebi jednako duboke palete istih nijansi boja od duša što čine razliku među smrtnicima.
Zato mi dopusti da zaplivam u njima, da tamo nađem mir i da tvoj pogled zauvijek bude moj svemir. Dopusti da tako plovimo jedno u drugome i miješamo palete najljepših boja, stvarajući tako sasvim nove nijanse. Moje i tvoje. Naše.