Piše: Katarina Pavlović
Teško je odgovoriti na ovo što se sve češće događa u svijetu. Ne zato što ne znamo definirati terorizam kojemu je cilj zastrašivanje i čisto usađivanje straha među ljude. Teško je jer ne znam što točno ti odgovori mijenjaju. Davno je ovo preraslo u rat.
Bit će sve lošije stanje dok god ne budemo gledali cjelokupnu sliku. Ako pratimo samo posljedice koje nam prezentiraju u medijima imamo dio slike. Sve dok ne spojimo svaki onaj dio užasa koji se događa po svijetu nećemo moći odrediti što se točno događa. Što je izgleda i nečiji cilj, da ljudi ne znaju pravo stanje stvari.
Prestanite generalizirati. Onaj koji želi napraviti zlo, pogotovo netko tko se vodi ovakvim ekstremima, napravit će to bez previše truda. Zato je glupo tražiti krivce i propuste. Netko tko odbaci svoj život nema strah odbaciti i stotine drugih. To je okvirno gledanje jedne situacije.
Što su uzroci toga, koliko je tko zaslužan za takva događanja? O tome se ne priča na način na koji bi trebalo.
Sijući mržnju ne možeš očekivati da ćeš ubirati plodove ljubavi.
Kakva god da je situacija, nikada neću stati u podršku za oduzimanje života. Nitko od nas nije nastao da bi svjesno uništavao tuđi život u ime bilo čega.
Odvratno mi je zamisliti koliko se jednostavno s bilo čije i bilo koje strane donose odluke o ubijanju. Baš tako nastaju velike igre u kojima uvijek veliki igrači donose odluke o životu onih malih. Nismo slobodni, uopće nismo. Dok god nam jedni uspijevaju utjerati strah za življenjem normalnih života i dok god nas drugi uspijevaju natjerati na mržnju.
Svaki izgubljeni život je nešto što bi nas trebalo otrijeznit, a ne tjerati na nove gubitke. Kako za nas može uopće postojati razlika između dva nevina izgubljena života. Gdje je nestala ljudskost koja govori da su to izgubljeni životi nedužnih ljudi na pravim mjestima u očito krivo vrijeme. Zato nije bitno u kojem dijelu svijeta se dogodi oduzimanje nedužnih života. Odakle vam pravo da živite, a da se ne zapitate o normalnosti ovakvih situacija gdje se prezentira da mjesto događaja može odrediti vrijednost umiranja nedužnih.
To mi se čini kao zapaljena kuća koju umjesto vodom gasiš zapaljivom tekućinom misleći da ćeš tako smanjiti štetu i riješiti problem. Gdje i u kojem svijetu može biti logično da je smrt odgovor na smrt, mržnja na mržnju.
Trebalo bi nam biti jasno da je ubijanje zapaljiva tekućina koja širi plamen, a on guta i dobro i loše. Što će sve progutati ovisi o tome u kojem smjeru ide i koliko se dolIjeva ove zapaljive tekućine. Ako je to rješenje, odbijam ga. Isto tako odbijam strah i mržnju, želim živjeti život u kojem ubijanje nije odgovor.
Prisjetimo se što je M. Luther King rekao: „Mrak ne može potjerati mrak; samo svijetlo to može. Mržnja ne može potjerati mržnju; samo ljubav to može.“
Zato svaku mržnju novom ljubavlju živim, koliko god teško bilo pronaći odgovore i rješenja ne dam im da me uvjere da je ubijanje jedan od njih. Ne mrzim jer bi me to pojelo, nije to znak da volim ovo ružno što se događa. Ne. Ljubav kao odgovor znači da volim sve ono što je ostalo normalno i što se bori u ovim krivim idejama da ispliva na površinu.