Slavica Sarkotić/ 01.10.2016./Kad god pročitam priču o našem Junaku raznježim se.
Možda dijelom i stoga jer u krugu onih koje volim imam jednu sličnu Junakinju, divnu mladu osobu punu vedrine, ideja i životne radosti.
Oduvijek sam bila sklona onima koji nisu kao svi ostali, koje se ne može „ukalupiti“. Onima kojima su neke mogućnosti možda uskraćene, ali zato s druge strane vide i osjećaju dalje i dublje i više nego što to mogu oni koji nikakvih otegotnih okolnosti nemaju.
Oni komuniciraju s ljudima, biljkama i životinjama na poseban i čudesan način, oni su dragulji u svojoj čistoći i iskrenosti. Oni su ljubav sama. Ta vidite s koliko je ushićenja i upornosti Junak bacao školjkice natrag u more, kao u onoj priči kad je djevojka hodala morskom obalom i vraćala u more morske zvijezde.
Neki čovjek joj je prišao i rekao kako je apsurdno spašavati zvijezde kad ionako ne može spasiti sve. I da je to što ona radi uzalud. A ona je podigla jednu zvijezdu i bacivši je u more rekla: za ovu zvijezdu nije svejedno.
Odavno sam pročitala tu pričicu, ali još me jednako fascinira. Neka su zdravi i veseli naši Junaci i Junakinje. Bez njih bi svijet bio puno neveselije mjesto za život.