piše: Dražen Radman
Nedavno ubojstvo 18 – godišnjaka u Splitu na Zapadnoj obali uznemirio je ne samo splitsku, nego i širu hrvatsku javnost. S obzirom da je u sukob te večeri, prema navodima iz medija, bio umiješan veći broj mladih ljudi, razumljiva je tjeskobna zabrinutost mnogih roditelja čija djeca, posebno tijekom vikenda, izlaze vani.
Razumljiva je ta roditeljska strepnja jer mnogi od nas ne znaju baš u svakom trenutku s kime se to sve naši sinovi i kćeri druže. Ne možemo znati na kojem će se rizičnom mjestu ‘baš te večeri’ zateći. Ne možemo znati hoće li ‘baš u tom trenutku’ biti povodljivi, samo zato da ne budu odbačeni od ‘ekipe’. Ne možemo znati s kime će, igrom slučaja, ‘baš te večeri’ naš sin ili kćer sjesti u auto. Ne možemo znati hoće li ‘baš tada’ biti povodljivo, pa se prikloniti većini umjesto razumu…
Koliko god mi govorili…
I koliko god mi govorili svojim sinovima i kćerima da dobro paze s kime se druže, gdje izlaze i koje sve opasnosti vrebaju u noćnim satima, ne možemo sa sigurnošću reći da je to dovoljno. Ne moraju biti dovoljni naši savjeti o tome kako reagirati ako se nađu u rizičnoj situaciji. Nitko od nas ne može sasvim ‘zatvoriti prostor’ kako njegovo dijete baš nikada ne bi bilo (barem pasivan) sudionik nekog nesretnog i zlokobnog događaja.
Da, najbolje za izbjeći neželjenu situaciju bilo bi – na vrijeme uočiti zlo i skloniti se od njega. E, ali to nije baš lako prepoznati – na vrijeme. I nije uvijek samo u tome stvar. S tim da se, ponekad, i ne treba skloniti ili pobjeći, već ostati pribran te učiniti ispravnu stvar, makar rizik bio velik.
Toljin poučak
Jednom davno, prije nešto više od dvadesetak godina, bio sam u šetnji uz more. Tamo, na Firulama, susreo sam, ne po prvi put, svog profesora Anatolija Kudrjavceva koji je udicom lovio ribe. Zastao sam nakratko pored njega, usput mu ispričavši kako mi je pokraj glave, svega nekoliko minuta prije, proletio prilično velik kamen. Počinitelja nisam vidio, a nisam ni imao pojma da sam nekome nešto loše napravio da bi me, eto, potegao jednim takvim ‘bovanom’.
Ispričao sam mu to, čudeći se kako netko ‘iz čista mira’ gađa slučajne prolaznike. Jer, moguće, nisam bio jedini. Tada je Tolja, tako mu je bio nadimak, mudro oddgovorio: ”Taj netko nije bacio kamen ‘iz čista mira’, nego – ‘iz čista rata’.”
Bila je to misao kojoj sam se kasnije često vraćao. Pogotovo kad sam shvatio da se čovjekov najveći problem i njegov najveći neprijatelj nalazi – unutar njega samoga. Jer, svaki oblik vanjskog rata ili zla, posljedica je unutarnjeg stanja koje u čovjeku obitava i koje njime upravlja.
‘Black – out’ svakog vreba
Stoga, unutarnja stanja nemira, nestrpljenja, gorčine, pohlepe, sebičnosti, zavisti, ljubomore, osvetoljubivosti, bešćutnosti itd., neumoljivo mame i ‘guraju’ čovjeka da izvana postupi ‘u skladu’ s onim što prevladava iznutra. Da postupi ‘u skladu’ s tim stanjem, bez obzira na ispravnost. I na posljedice. Ništa novo, ako određena stanja u nama egzistiraju duže vremena, onda se nikad ne zna koja situacija može biti ‘okidač’, tj. koja situacija može dovesti do ‘black-outa’. Onda to može biti i neka, za naš život, sasvim ‘sporedna’ situacija (ili čovjek), koja je ‘otčepila naše zamračenje’. Neki su, među nama, poput ekspres lonca. Pitanje je samo veličine štete koja će pri ekspres – eksploziji nastati.
Živimo u društvu koje u sebi sve više gomila nemir, nezadovoljstvo, beznadežnost, strah, tjeskobu itd. Čak ga i napumpava. Ne ispunjavamo se ‘suprotnim sadržajem’. I ne marimo puno za taj sadržaj. Zato stihijski i koračamo put nigdje. Ili, bolje rečeno, put većih zala. Zato nisu nimalo slučajne vijesti o svakovrsnim sukobima i rasapima u obitelji i rodbini. O sve većem broju tragičnih i tužnih događaja među (bivšim) supružnicima. Među mladima. Čak i među najmlađima.
Potreba za ‘obrnutim sadržajem’
Put izlaska iz tog prevladavajućeg trenda, iz tog začaranog kruga, jest put koji bi morao biti povezan s onim sadržajem koji čovjeka može učiniti drugačijom osobom. Plemenitijom, boljom, novom. Tako se opet vraćam na priču o živom Bogu, kao onome koji je, zapravo, i došao iz čista mira kako bi promjenio naše srce koje se tako često puni – ‘čistim ratom’. To što se takav naboj nužno ne očituje prema vani u nekoj vidljivijoj mjeri, možda je samo pitanje vremena… Ili nečije nevidljive i dobre ruke koja sprječava našu ruku (ili jezik) da ne povrijedi, rani ili ubije. Bilo na hladan ili vatreni način.
Možda još imamo vremena za prestati s unutarnjim gomilanjem dotične artiljerije. Možda bismo trebali započeti s pohranjivanjem ‘municije obrnutog sadržaja’. Pronaći put. Pa sve ispočetka ako treba. A sve mi se čini da bi trebalo. Tu godine nisu važne.
Traže se ‘prave face’
To bi se, dakako, s vremenom odrazilo i na naše sinove i kćeri. Učili bi o tome što je Put mira. Učili bi i vidjeli od nas odraslih. Vidjeli bi kako živimo i kako postupamo kad nije lako, kad nas nepravda ili štogod drugog dohvati. Vidjeli bi i kako smo s drugima strpljivi, kako odmah ne naglimo… A to bi, mnoge od njih, ‘ozračilo’. Djelovalo bi na njihovu nutrinu. Na njihov izlazak vani. Na njihov život i sudbinu.
Iako ne sve, mnoge se stvari ponesu iz kuće. Posebno o razlikovanju dobra i zla. O ludosti i hrabrosti. O tome što je junaštvo, a što glupost. A dobro je kad se ponese nenasilan put rješavanja konflikata. Bilo malih ili velikih. Dakle, traži se novi tip ‘pravih faca’ među mladima i među starijima. Da, traže se oni koji će reagirati iz čistog mira, a ne – iz čistog rata.
28. studenog 2016.