tekst: Marija Kukić
foto: Ivan Juroš
„Svoju dugu stavljam u oblak i ona će služiti kao znak saveza između mene i zemlje. I kad god navučem oblak nad zemlju, tada će se u oblaku pojaviti duga…“ (1. knjiga Mojsijeva 9-13, 14)
A ako je i ne prepoznamo na nebu kao dugu, pronaći ćemo je u oblacima koji su obojeni njenim bojama.
Kako su lijepi oblaci, te rumene
Igračke vjetra, što nam draga lica;
Preneraženo njinim čudnim žarom,
Odlijeće k njima jedno jato ptica…
( Dobriša Cesarić: „ Ljubavno predvečerje“)
A Antun Branko Šimić u svojoj pjesmi „Život na oblaku“ stihovima kazuje:
Zar nije život promjenjivi naš
Život na oblaku?
A taj lijepi oblak, obojan duginim bojama, živi svoj život.
Naš oblak lebdi
I sad je blizu, sad daleko nebu.
Naš oblak sja se plav uznesen na visinu,
Naš oblak gori zapaljen
U crvenoj strasti pred vratima noći…
Zato: „Pokušajmo biti duga u nečijem oblaku!“ (Maya Angelov) i makar na trenutak učinimo nečiji život ispunjen spektrom i ljepotom duginih boja.
