Igor Petrić
Usnula divljino
probudi se sa šumom
sjevernog vjetra.
probudi i dočekaj
ono dvoje.
Pokaži im
skrovite dubine
svojih mora.
Odvedi ih do najudaljenijih
krajeva svoje beskonačnosti.
Primi mi to dvoje
toplinom majčinskog zagrljaja.
Podari im plodove utrobe svoje,
kao što sam ih i ja tebi nekad
davno dao.
Ne zaboravi!
Pozdravi mi to dvoje.
Primi, pokaži, daj i dočekaj.
Oni poput tebe su.
Neuhvatljivi u svojoj mirnoći,
u svojoj ljubavi
u svojoj igri.
To dvoje,
O da, to dvoje!
Neopisivi su još uvijek
i kroz stoljeća, uvijek isti.
Isti,
da isti.
Poput života,
poput smrti neshvaćeni,
neukroćeni
svoji, a samo su dvoje.
…
„Što bit će moje
tvojim postat će“
…
Kroz ljubav vječno
postoje…
DVOJE!