Aljoša Đugum
Otkrila si dugo traženu rijeku
tu koja najtiše od svih voda teče
sretna se prepuštaš njenom tijeku
kad nikog nema i jesenje je veče.
Samoća – i tako se ponekad zove
al’ ne spuštaš više rolete pred kišu
tvoje misli bez mojih jedara plove
nevidljive ruke kapi tuge brišu.
Prizivala si tople crvene struje
jata koja miluju obale duše
sad ne trebaš nikog samo da tu je
dok se pješčane kule života ruše.
Otvrdnula si s koricama knjiga
i voskom svijeća što izdišu zorom
otkrila si rijeku lišenu briga
što ne teče moru pod ledenom korom.
Hvala Marija na pažnji 🙂
Kao što reče Lajos Zilahy, rijeka uvijek nešto nosi. Odraz je života. Udari nas o sprud, a onda mirna i tiha teče dalje. Kao da baš ništa bilo nije.
A kada sruši pješčane kule života, još postoji utočište, taj čaroban svijet knjiga, svijet u kojem svaki čovjek može naći i dio vlastite stvarnosti.