Aljoša Đugum
Slovo na papiru crna je sudbina
Pjesma nikad nije put odabrani
Kao sipa izvučena iz dubina
Pjesnikovo srce crnilom se brani.
Pjesnikovo srce crnilom se brani
Kad u oku kiši, a u grudima sijeva
Ono ne zna što su preboljeni dani
Dana mu je tuga što ne zastarijeva.
Dana mu je tuga što ne zastarijeva
Ali i riječi koje ljepotu nose
Pa se desi da noću k’o slavuj pjeva
Dok se grozdovi srebre od prve rose.
Dok se grozdovi srebre od prve rose
I sve dok mu namiguje Mjesec šeret
Zlatni će klas i pod prijetnjom hladne kose
Uspravno nositi sav zemaljski teret.
Onaj Weltschmerz uvijek iznova ranjava srce pjesnika. Ono je spremno upiti svu tugu i nepravde svijeta. A ipak pjeva. Daje si oduška, makar i s malo crne tinte, kada oboji stih.
Da srce malo drukčije, malo teže i malo suptilnije prolazi kroz iskušenja izvanredno prikazuješ stihom. Aljoša, i ovdje i drugdje privilegirani su koji te imaju priliku čitati.
lpm