Sven Adam Ewin
(Učitelju, s ljubavlju)
Danas, pod satom razrednika,
Raspoloženje – nikad bolje!
Učitelj (inače strogog lika),
Danas je jako dobre volje!
Pogodite, djeco,
Pita nas on,
Koje zvono ima
Najljepši zvon?
Marko je rekao: božićni zvončići.
Gabrijel dodao: čaše i lončići.
Marin je kazao: zvono na ovci.
Fran je viknuo: kad zvone novci!
Josip se prodera: školsko zvono!
Mario graknu: zašto baš ono?
Dorotea reče: praporci mali.
A Jana: zvono na katedrali.
Martina viknu: zvono na ulazu!
A Vana: zvono uz trkaču stazu.
Helena dreknu: zvono na satu!
A Ruža: zvono kravi o vratu.
Mihael veli: zvono u sudnici.
A Mirna vrišti: zvono u ludnici!
Neki viču: zvono protiv tuče.
A neki: zvono kad se svete kuće,
Pa zvono u orkestru,
Bicikl zvonce,
Zvono od mjedi,
Zvono od bronce!
I još bi dugo trajala graja,
Da jedna Ivona (do zida, s kraja),
Nije viknula, više iz vica:
Đurđica!!!
Nasta tišina… Zbunjena lica!
Đurđica???
Hej, Ivona,
Daj, ne davi!
Tebi đurđica
Zvoni u glavi!
Učitelj na to ustane,
Podigne prsta dva:
Molim vas, draga djeco,
Da nešto kažem i ja!
To, što se tiče zvona,
U pravu je Ivona!
I doda,
Ozbiljna lica:
Eto, ja bio slon,
Ako mala đurđica
Nema najljepši zvon!
A ne bude li tako,
Ja ću skočit na stol,
Zaplesat rock and roll,
I glasno viknut’:
Ja sam …
No?… Ja sam… Što?… Ja sam…
Učitelj pritom prstima pucne,
Al’ nitko ni da
Zucne!
Ja sam vol! Ja sam vol!
Konačno vikne jedan Martin,
Jedan Martin
Iz prve klupe,
I od straha sjedne na dupe!
Učitelj na to reče:
Martine, dobra večer!
Zatim izvadi
Dalekozor,
I sa njime
Osmotri obzor…
Pa zavikne:
Molim za pozor!
I skoči kroz prozor!
Otrča brzo do šume male,
U kojoj su đurđice
Tek procvjetale,
Pa snježno bijele
Zvončiće mirne,
Nježno dirne.
A sitni,
Mirisni,
Zvončići
Mali,
Nisu još uvijek
Zvoniti znali,
Pa su se zbunjeno
Pogledali,
Nasmijali,
Zatreptali,
Zadrhtali,
Zatitrali,
Zatreperili,
Zabiserili,
Zaromonili,
I na kraju
Veselo zazvonili!
A taj ton,
A taj ton,
Pa to je pravi
Đurđicin zvon!
Najprije duboka
Donja zvona
Din-din-don,
Din-din-don.
A zatim sitan,
Tih i fin,
Cin, cin, cin,
Cin, cin, cin!
Potom se zvončići,
U Ce duru,
Sjuriše
Niz
Cijelu
Klavijaturu!
Jureći tipkama,
Istog su trena,
Odsvirali gotovo
Cijelog Chopina.
A mi smo tako zinuli jako,
Od čuđenja pusta,
Da nam je vrabac (po jedan svakom),
Uletio u usta!
U tom se času probudim. Ljuta!
Budilnik zvoni već pet minuta!
Zakočim sat,
Pogledam van,
A vani divan
Sunčani dan!
O Bože, koji ludi san!