Sven Adam Ewin
Ležim na pijesku. Ti gola do pasa.
Sunce ko pauk o zenitu visi.
Tvoj modri trzaj torzo mi talasa;
To tren je bio kad nestala ti si.
Kako da živim bez onoga časa?
Kamo li nesta? Da u moru nisi?
Naboraj, vjetre, vale njena glasa,
Tijelo mi njeno još jednom uskrisi.
O, gdje se kriješ, ženo, tajna silo?
U kom obliku mene, zavela si?
Modrino neba jesi li ti bilo?
Jesu li stvarni bili oni časi?
Fantoma ljubih… ili mi se snilo?
Lahore južni, laterne ne gasi.
sjajna poezija!
Čestitam, maistore pera!