Iz naše arhive/ Objavljeno 02.10.2012
tekst: Emil Cipar
E, što neće Švabo sve izmisliti! Govorilo se tako kad bi se divilo nekoj tehničkoj napravi.
Percepcija Nijemaca kod starijih je bila uglavnom …marljivi, pametni, korektni, hladni…
Kod nas mlađih bilo drukčije. Nas su učili u školi da su Nijemci strašan narod, da su počinili veliko zlo, da su nas htjeli porobiti, ali snažna volja našega Vođe i želja naroda za slobodom pobjediše ih.
Da se zlo ne bi ponovilo, podijeliše pobjednici Njemačku u dva dijela …jedan napredni socijalistički, a drugi ostaviše da umre u svojoj truleži.
Kada su prvi radnici iz Jugoslavije pošli na rad u Njemačku, ja sam mislio da idu u onaj drugi …bolji dio. Nemalo sam se iznenadio kad doznah da idu na truli Zapad. Nisam bio u prilici birati istok ili zapad i nađoh se kod „gubitnika“. Često sam se pitao, jesu li očevi mojih kolega, ili oni sami sudjelovali u strašnim zločinima i kakva je njihova uloga bila u tome.
Radio sam u odjelu u kojemu smo bili samo četvorica. Šef Joseph bio je vojnik u Drugom svjetskom ratu a Helmuth i Günther su rođeni u vrijeme rata. Kada bih u razgovoru bilo što asociralo na rat …razgovor je naglo prekidan, štimung je padao na nulu.
U medijima …na televiziji bilo je isto. Tema Drugi svjetski rat bila je tabu, a ako se o njoj i pričalo onda uopćeno i neprepoznatljivo.
Bilo je često neugodnih situacija. Koliko puta je neka živahna diskusija, na bilo koju temu, zbog neke neželjene asocijacije, naglo prekinuta pogledima u stranu, međusobnim pogledavanjem …i na kraju završila neugodnom šutnjom.
Stanovali smo na rubu grada. Granica između ruralnog i urbanog bila jedna grabova živica. Pogled s prozora dnevne sobe na velika polja i na seljačko imanje.
Budući sam i sam iz ruralne sredine, uživao sam u šetnji beskrajnim poljima i šumarcima. Sa seljakom sam često razgovarao, kupovao kod njega jaja, mlijeko…
Dogovorih jednom s Güntherom, kolegom s posla da ćemo zajedno prošetati u mojemu susjedstvu. Razgovarali smo o svemu i svačemu …o seljacima u mojemu kraju, o radovima na polju.
Naša djeca uživala su u susretima s gušterima, miševima …brali maslačak, a ja sam od stručaka maslačka pravio svirale, kao što sam to u svojemu djetinjstvu činio. Tom mojom vještinom oduševio se i seljak, koji to nije znao, ali on je znao napraviti sviralu od lista pšenice, tako da ga je stavio između palčeva i puhao u njega. Djeca su uzalud pokušavala učiniti isto. Seljak nas pozvao na kavu i mi se uputismo na imanje.
Naš ugodni razgovor prekide zvuk motora vozila. Okrenusmo se u smjeru odakle je dolazio zvuk. Preko žitnoga polja u susret nam je dolazilo manje oklopno vozilo američke vojske. Vozač je vozio u slalomu, kao da se trudio učiniti što veću štetu, i zgaziti što više pšenice.
Mogao sam dobro razumjeti seljakov bijes, koji mu je bio jasno vidljiv na licu. Vozilo se zaustavi u našoj blizini, kupola na krovu se otvori i otvoru se pojavi glava vojnika sa ciničkim osmijehom na licu.
-Tko će meni platiti štetu? Upita seljak očajnim glasom.
-Hitler! Odgovori glas ispod šljema, a cinični smjeh, postade nijansu ciničnijim.
Pogledi u zemlju i tišina. Kupola se zatvori i vozilo se udalji kroz pšenicu. Put, kojim se moglo kretati …samo nekoliko metara udaljen od njega.
Sva moć oružja i nemoć poraženih ovladala situacijom. I djeca se prestala igrati.
Sjeli smo kod seljaka u dvorištu. Pogledavamo se, ali nikome ne pada na pamet nešto o čemu bi mogli povesti razgovor.
Seljak je šutke ušao u kuću. Vrati se nakon kraćeg vremena sa uramljenom slikom.
-Ovo je moj otac …reče pokazujući nam sliku čovjeka u uniformi. Zadnji puta sam ga vidio 1944. U proljeće, kao i sada. Imao sam tada četiri godine. Bio je ranjen i otpušten, ali tada su ga ponovo mobilizirali. Otišao je na istočni front i tamo je poginuo.
-Baš kao i moj otac …nadoveže Günther …samo što ja svojega nikada nisam vidjeo.
-Ja sam svojega ispratio na vlak. Tamo na brdu …tamo gdje ti sada stanuješ, okrenuo se i dugo gledao po poljima. Uzdahnuo je i okrenuo se, nastavljajući put prema kolodvoru. Šta li je tada samo pomislio?
Dok njih dvojica razgovaraju ja gledam nijemo sliku seljakovog oca. Dobroćudno lice potsjeća me na dobrog vojaka Švejka. Teško mi zamisliti da je počinio bilo kakav zločin. Po meni je američki vojnik u oklopnom vozilu upravo počinio puno veći.
-Pred sam kraj rata vodile se žestoke borbe za Warstein. Šačica SS-ovaca, pružala žestok otpor Amerikancima. Jednoga jutra prestala pucnjava. U grad su ušli Amerikanci. Istjerali su sve stanovnike iz kuća i odveli ih na jedno mjesto u blizini. Tu je bila ogromna gomila leševa. Bili su to radnici na prisilnom radu, ja mislim da su bili Ukrajinci. SS-ovci ih pobiše te noći, a oni pobjegoše. Stanovnici Warsteina morali su obilaziti oko te gomile i gledati to zlo.
Moja majka sa mnom u naručju i sa sestrom, koju je vodila za ruku, morala je obilaziti tu gomilu zajedno sa ostalima. Ispričala mi je to sestra, koja je zapamtila detalje, iako je imala četiri godine tek. Majka mi to nikada nije spomenula, a ja ju nikada nisam pitao.
-A trebali smo pitati! …nadoveza seljak. Niti ja nisam pitao svoju majku. Nikada nismo pričali o ocu. Ispada da smo svi krivi zbog toga što su nacisti napravili. Zar smo mi krivi za to što se dogodilo?
Ušao mi pod kožu taj razgovor dvojice nemoćnih svjedoka nemilih događaja. Krivi su, jer su se rodili kao Nijemci u zapadnom dijelu Njemačke. I njihovi očevi su bili nemoćni. A činili su samo ono što se od njih očekivalo …slušali su. I nisu puno pitali koga slušaju. Odgojeni su tako da je onaj na vlasti uvjek u pravu.
Ispričah taj događaj Güntheru iz sindikata. Dugo me je gledao nijemo. Napunio je lulu, zapalio i nakon stvarno duge stanke progovorio.
– Moglo bi se reći da ja nemam taj osjećaj krivnje. I ja sam bio žrtva fašističkog režima. Pet godina sam proveo u zatvorima i koncentracionim logorima …ali nije tako! Sada se pitam jesam li učinio dovoljno. Očito nisam, jer da jesam …Hitler nebi došao na vlast.
Gledao sam ga zbunjeno. Koketira li on to samo sa svojom pripadnošću pokretu otpora, ili mi pokušava nešto prenijeti …nešto što ne mogu razumjeti.
-Za sve moraš platiti račun. I za učinjeno, ali i za neučinjeno. Sa neučinjenim je puno teže. Tu si odgovoran svojoj savjesti. I ne možeš reći …to me se ne tiče …to nije moja stvar. Sve je tvoja stvar. Svaka nepravda na ovome svijetu tiče se i tebe. Ja ne vjerujem u Boga …ne u onom klasičnom smislu, ali zato moram polagati račune sam sebi. A kod mene nema oprosta grijeha kao u Crkvi. Zlo se može samo dobrim istjerati. Čini dobro da bi tebi bilo dobro.
Rekoh mu da je to što priča nauka kršćanstva, i da je on u stvari model uzornog kršćanina.
–Ah kad bi to bilo tako jednostavno mi danas ne bi pričali o osjećaju krivnje, koja muči moju naciju. Uljuljati se u prividnu sigurnost, koju ti pruža jedna institucija je ugodno, ali opasno. Ako si njen član, ne primjećuješ trenutak kada institucija počinje griješiti. Kada pak primjetiš …prekasno je.
Ima stvari koje nećeš napraviti dok ih ne naučiš, ali ima i takvih koje nećeš naučiti dok ih ne napraviš.
Svoju grešku možemo popraviti samo dobrim. Moramo se truditi i truditi i ne sustajati niti ond kad nam kad nam baš ne ide od ruke.
Ispričah Güntheru, kolegi s posla što mi je njegov imenjak rekao. Šutio je i gledao u pod. Kada sam htio prekinuti izlaganje, jer sam pomislio da ga ne želi čuti, zamolio me da nastavim. Nekolko dana kasnije učlanio se u sindikat. htio se upisati baš kod mene, što je meni donijelo neke manje privilegije.
Ako pridobiješ nekoliko novih kolega, mogao si sudjelovati u jednodnevom izletu. Sjećam se taj puta bila je na redu vožnja brodom do Loreley-a, strme litice na obali Rajne.
Günther je postao uzoran član sindikata, a kasnije je zamijenio svoga imenjaka na njegovoj funkciji. Nemilosrdni obračun s prošlosti za bolju budućnost bio je njegov moto. Seljak je prodao imanje, jer se grad proširivao. Ako se njegov otac ipak jednoga dana vrati, teško da će pronaći gdje su nekada bile njegove njive.
Prigodom izleta na Loreley na brodu je bio i Isaak Goldberg, židov, koji je cijelu obitelj izgubio u koncentracionim logorima. Razgovarao sam s njim …naravno o Holocoustu.
-Ne mogu Nijemce osloboditi osjećaja krivnje, a trudim se već godinama. Nije glavni problem u tome što su učinili nama. Problem je u neučinjenom, u onome što su propustili pravovremeno napraviti …nisu smjeli, znali, mogli… Tu im ja ne mogu pomoći.