piše: Dragica Trumbetaš
Kroz vrijeme prolaze i ljudi, fizički se mijenjaju, s vremenom popune svoje spremište sjećanja. Potom dolaze novi, koji žele nametnuti svoje istine, kroz neke nove interese promijeniti tuđa sjećanja.
Dok žive sudionici rata, dotle će živjeti istina.
Svatko od nas koji smo u to vrijeme bili zreli ljudi pospremili smo istinu u kutak sjećanja koji se čuva i nema sile koja će ga promijeniti.
27 godina poslije Oluje žele nam nametnuti podjele na one koji su sudionici i one koji nisu.
Svi koji smo živjeli u Hrvatskoj bili smo sudionici, oni koji nisu živjeli ovdje, neka nam ne diraju uspomene.
Bili su to dani strepnje za sve naše koji se bore, bilo je to strašno razdoblje neizvjesnosti, dani straha hoće li se borci vratiti, hoćemo sačuvati dom, hoće li ostarjeli roditelji zagrliti ratnike na povratku s bojišta.
Žene, majke, prijateljice, kolegice, čuvarice obitelji, danas su na drugoj liniji, a kad je bio rat njihova su srca izgarala za svojima. Svaka dobra vijest s bojišta s ramena bi skinula teret neopisive težine, za svaku lošu vijest umirali smo zajedno.
Zajedništvo koje smo tada imali je izgubljeno upravo zbog onih koji ne dijele naša sjećanja, naš ponos što smo dali borce koji su s hrabrošću obranili naš dom naše ognjište naše obitelji i prijatelje.
Potmula tutnjava topova u daljini ne može se izbrisati iz sjećanja, oproštaji s junacima koji su dali život , bol za nepoznatima koji su stradali, još uvijek živi.
Danas trebamo slaviti pobjednike Oluje, ali i zajedništva koji smo živjeli tada.
Rijeke ljudi koje su kao izbjeglice zbrinute na pravi način, dočekani kao prijatelji u nevolji koja jača zajedništvo.
Danas slavimo, već sutra moramo započeti novu bitku povezivanja niti koja nas drži zajedno. Moramo naći snage da u našoj lijepoj Domovini nema građana prvog i drugog reda, moramo naći načina da povežemo pokidane niti koje su nas spajale kad je bilo teško.
Moramo naći načina da naša djeca ne moraju za svoj kruh izabrati tuđa žita gdje ne dopire plavetnilo našeg neba.
Oproštaji moraju i imati poznat datum ponovnih susreta, autobusi pri povratku iz daljina moraju biti puni pri povratku.
Na našem moru mora biti mjesta za udarnike radnike iz naših firmi, za seljake u predahu između sjetve i žetve. Naši inženjeri moraju imati status kakvi imaju svi tvorci tehnologije u svijetu, naši doktori poštovanje koje zaslužuju. Naši znanstvenici, tvorci nekog boljeg i pravednijeg društva.
U svakom gradu ili selu, mjestu, majka, radnica mora biti žena kraljica, radnik trudbenik, otac, graditelj, zaslužuje poštovanje , zaslužuje plaću za svoj rad od koje može živjeti.
Dragi ljudi poštujmo naše žrtve , poštujmo naše uspomene, život rastajanja od svojih najmilijih, nije život za koji su se borili. Život starijih u siromaštvu ne može biti ponos niti jednog državnika.
Život nisu parade i dvojake kolone sjećanja interesnih skupina.
Život je borba za svaki novi dan, borba za zdravlje najmilijih, borba za sreću prijatelja, borba za egzistenciju obitelji.
Svaki iseljeni član obitelji, prijatelj, znanac pa i nepoznati koji odlazi bez povratka, jedna je izgubljena bitka. Svaki čovjek koji mora sagnuti glavu i stati u red u pučkoj kuhinji izgubljena je bitka naših političara i umanjena slava naših heroja rata.
Sačuvali smo Domovinu, ali bitka za dostojanstven život još traje, i ne smije stati dok žive sudionici rata i njihova sjećanja.
Slava braniteljima koji su branili i obranili!
Slava poginulima koji su dali živote za Domovinu!
Slava borcima koji su nastavili bitke za bolji život svih građana Hrvatske!