piše: Dijana Čupić
– Vruće mi je! – probudio me ženin glas iz nemirnoga sna. Kako bi bilo da malo otvorim prozor, možda je Jozo malo popio u lovu, pa svašta priča?
Osjetio sam kako se i dalje meškolji u krevetu, a njezino pomicanje bilo je kao mali plimni val, koji se širio na moj dio madraca dok sam se ljutio na civilizacijsku izmišljotinu zvanu bračni krevet.
– Ženo, ne otvaraj prozor! Nitko od vrućine nije umro, a od ugriza zmije jeste. – rekao sam oštro, nastojeći zvučati pribrano, tako da shvati ozbiljnost situacije, ali da izbjegnemo paniku.
Ustala je i obišla djecu. Brzo se vratila.
– Čvrsto spavaju- rekla je – vrteći se kraj mene u krevetu. Ručnikom je brisala znoj po čelu i zatiljku glave.
– Ti se ne znojiš ?
Vrućina i znoj bio mi je najmanji problem. Znao sam, ova će noć biti duga i teška, iako je ljeto doba, kad je noć kratka.
Noć je polako nestajala, zmija se nije uvukla u kuću, ali opasnost nije prošla. Zmije ujedaju, u našem kraju po danu i suncu, iznenada i smrtonosno, zato ih se treba čuvati.
Prozore smo otvorili oko sedam sati kad su oni koji su se šuljali oko kuće odavno nestali.
Danas je veliki dan. Otvaramo novi veliki pogon za proizvodnju plastičnih cijevi. Svi su već pred tvornicom. Žena mi je donijela odijelo i kravatu. Ja kao direktor moram dočekati Džemala Bogatića koji će otvoriti novu tvornicu.
A zamalo je krenulo po zlu.
Neki dan su me pozvali na sastanak Komiteta u općinsku zgradu. Ja sam bio jedini od prisutnih koji nije bio u Partiji. Za njih sam bio neprijateljski element.
Imali su drugi scenarij- uništiti me. A tu se sredstva ne biraju!
Prostrijelio sam ih pogledom i najraspoloženije što sam mogao počeo pričati i šaliti se. Gledali su u mene kao u čudo. Bili su totalni zbunjeni.
Pozelenili su u licu. Propao im je plan. Ja sam trebao biti u zatvoru, a oni bi vodili Džemala Bogatića po novoj tvornici i hvaliti se kako je Partija izgradila tvornicu. A ne radnici, glavni inženjer Mario i Talijani od kojih smo kupili strojeve.
Krenuo sam, a svita kojoj nije svitalo, već smrkavalo, za mnom ka velikoj livadi na koju se trebao spustiti helikopter s visokim rukovodiocem iz vlade. Čekali smo jedno petnaestak minuta dok se nije začuo prodoran zvuk mašine helikoptera. A onda se zrak uskovitlao, kao da će vjetar promijeniti smjer, i helikopter se spustio. I prije nego što se motor helikoptera zaustavio, primakao sam mu se, kako bi dočekao Džemala Bogatića. Kad su se vrata otvorila, izišao je s još dvojicom. Pozdravio sam ih, rukovali smo se i malo popričali. Uputili smo se k tvornici.
Nisam išao prečicom, već smo se uputili kroz mjesto, preko glavnog trga i onda laganom nizbrdicom do tvornice. Ušli smo kroz kapiju tvornice, drug Bogatić i ja, za nama ona njegova dvojica iz pratnje, pa onda desetak koraka iza njih naši općinari. Na porti je bio Iko, jedan od prvih radnika u tvornici. Sve su snimali Talijani kamerom postavljenom na visoki stalak kako je to bio običaj u zemljama zapada, za neki važni događaj.
Pred samim pogonom dočekali su nas ostali iz naše tvorničke uprave, moja žena, moja djeca, tri curice koje su stalno skakutale okolo i Ružica iz računovodstva koja je stajala uz crvenu traku s velikom tacnom i škarama. Džemal Bogatić se srdačno pozdravio sa svima. Ispred nas su bili postavljeni mikrofoni. Održali smo govore. Kad smo završili jedan iz one skupine općinara koja nas je pratila deset koraka iza nas, a meni radila o glavi, istupi vadeći nekakav papir iz džepa, očito s namjerom da održi govor. Dadoh mu mig neka se vrati. Uzmaknu.
Naš gost, onizak i širok, obučen u još šire odijelo koje ga nije činilo nimalo elegantnim priđe Ružici, uze škare i prereže traku. Radnici zapljeskaše, a ja ispržih ruku, dajući mu znak da pođe naprijed u pogon.
Vodio sam ga od stroja do stroja i objašnjavao mu svaku fazu proizvodnje. Sa zanimanjem je pratio, pipkao plastični granulat za cijevi i na kraju se skoro opekao s vrućom cijevi koja je netom izišla iz stroja. Razgovarao je s radnicima, normalno i opušteno, a ne onako s visoka kao ovi naši drugovi.
Na pola obilaska raskopčao sam jedno dugme na sakou i mahao rukama i bio sve bliže Džemalu Bogatiću. Da sam bio ptica letio bih od stroja do stroja, lamatao krilima i slijetao na svakom stroju, kao kakvom gnijezdu. Na gnijezdu se polažu jaja, a iz jaja se izlegu ptići, a ovdje nama, iz strojeva nastaju cijevi, a cijevi nose novac tvornici, a on plaće radnicima.
Nakon obilaska bio je priređen ručak u tvorničkom restoranu. Sjedili smo ovako: ja i drug Bogatić, fra Petar Petric kao prevoditelj s talijanskog ( nigdje nismo mogli naći prevoditelja za talijanski pa smo morali pozvati jednog od fratara iz samostana koji zna talijanski, a bojali smo se kako će na to ovi iz vlade reagirati), Talijani s kojima smo surađivali, a nasuprot nas moja žena, moje kćeri i Ružica. Oko nas se natiskali općinari, a uz kraj dugih stolova radnici koji su ustali čim su nešto pojeli.
Počeli smo rakijom. Dok smo jeli pršut i sir, Talijanima se već razvezao jezik i, jedan od njih obrati se drugu Bogatiću:
-Signore, come Le piace la nostra fabbrica?
Fra Petar je prevodio:
-Gospodine, kako Vam se sviđa naša tvornica?
A ja sam se plašio i pokušavao Fra Petru dati znak da signore prevede kao druže. Ali ne, fra Petar je to naravno preveo onako kako je i izgovoreno- gospodine. I pri tome se držao mirno, kao da je najnormalnije visokog partijskog rukovodioca nazivati gospodine.
– Tvornica je odlična. Najbolja, najmodernija koju sam do sada vidio– odgovorio mu je.
– Ha provato come funzionano le macchine per la produzione dei tubi di plastica?
– Jeste li probali kako rade naši strojevi za proizvodnju plastičnih cijevi?- prevodio mu je svećenik.
– Probao sam i dobro mi ide– uz smijeh mu je odgovorio Bogatić.
Jeli smo pečenu janjetinu i pili vino. Posao je obavljen. Osjetio sam olakšanje. Moja djeca su se vrzmala oko nas, zavlačila pod stol i na kraju sjela do Džemala Bogatića kao da im je on kakav stric ili ujak. On se smijao s njima i malo ih pomilovao po glavi. Sijao sam od sreće i namigivao svojoj ženi preko puta.
Pozvao sam i svog dobrog prijatelja Mirka koji je osnovao i vodio duvanjsku dalmatinsku klapu. Svirali su nam i pjevali dok se točila blatina i žilavka, kako je kome po volji. U klapi je sviralo i nekoliko muslimana i uskoro su prešli na sevdalinke. Prvo su zapjevali Kad ja pođoh na Bembašu, zatim su nizali sve ljepšu od ljepše sevdalinke i kad je raspoloženje bilo na vrhuncu drug Bogatić je naručio Eminu, a ja za njim Omer beže koju je često, u to vrijeme, na radiju i televiziji izvodila Josipa Lisac.
Nekoliko puta su ljudi iz pratnje prilazili Drugu Bogatiću, očito s namjerom da se krene, ali on je samo odmahivao rukom. Ponavljao je samo:
– Ah, meraka, ah sevdaha.
Taknuli smo ga u dušu sevdahom koju nije očekivao u Hercegovini, tu kod tvrdih Hrvata, kakvim su nas držali.
Pri trećem pokušaju, nevoljko je ustao i dao znak da se krene. Bio je to zadnji čas, jer negdje za pola sat zalazi sunce, pada mrak i bilo bi nemoguće helikopteru uzletjeti s te male livade.
Ispratili smo delegaciju do helikoptera na livadi. Čvrsto sam se rukovao s drugom Bogatićem, a on me je pred svima pohvalio i rekao kako nam upravo takvi, mladi i sposobni kadrovi trebaju i da ću daleko dogurati.
Ružicu je poljubio u obraz i odletio. A ona mu je razočarano mahnula, jer je znala kako opet nije došao onaj pravi koji ju zaslužuje i koji bi je odveo u bolji život, daleko od ove male sredine u kojoj svatko zna kojom je bojom laka Ružica danas nalakirala nokte i s kim je razgovarala.
Naknadno sam saznao, da me je te noći uoči otvaranja novog pogona tvornice, spasio Stipe kojemu je njegov rođak Jozo u povjerenju ispričao kad se vratio sa sastanka u Komitetu, kako su mi htjeli po noći podmetnuti nekakav letak. Jednostavno ga ubaciti kroz odškrinut prozor, jer su računali na vrućinu. Onda bi rekli kako sam taj letak dobio od ujaka koji je u emigraciji i optužili me za rušenje režima. A kako je Stipe bio dobar čovjek i kako bih nevin stradao, poslao je svoju ženu da to dojavi mojoj ženi. Ona u to nije baš povjerovala, ali ja jesam. Kad su oni bilu u pitanju, oprez ne stavljaj na spavanje.
Posao u tvornici je napredovao, dobivali smo sve veće i veće narudžbe, širili smo pogone, a u planu je bila i izgradnja nove tvornice. Sve samo radnici, ništa Partija. Oni o tome nisu imali pojma. Kako napraviti tvornicu i raditi i prodavati proizvode? Bože sačuvaj! Po njima bi sve propalo, kako će se i dogoditi jednoga dana, jer se petljaju tamo gdje im nije mjesto.
Nakon tog događaja bio mi je drag bračni krevet i svaka bliskost sa ženom. Opet, ponekad ona bi me probudila, i rekla kako očito nešto ružno sanjam. A svaki put bi sanjao isti san: kako je netko iz aviona izbacio po noći tisuće letaka koji pozivaju narod na pobunu protiv vlasti, a u jutro nigdje nije bilo ni jednog letka, samo je UDBA pronašla jedan u mojoj kući. Žena me je svaki put budila iz tog košmara. Pogladila bi me nježno po glavi, kao da sam dijete, i onda bih poslije toga nekako zaspao.