tekst: Joso Špionjak
Nedjelja.
Trinaesti sat.
Plavkastosivi oblaci plove ljetnim nebom kao da pozdravljaju dugu povorku djece odjevene u bijele prvopričesničke haljine.
Da su braća Grimm živa, vjerojatno bi napisali jednu novu bajku iz zahvalnosti što se u ulici koja nosi njihovo ime okupio toliki broj radosne dječice.
Zaista, župa sv. Josipa u gradu Offenbachu bijaše svjedokom veselog događaja.
Ostat će svakako dugo u pamćenju i pitanje fra Tomislava upućeno djeci.
A ono je glasilo:
„Tko od vas ima hrabrosti da izađe naprijed i da nam se predstavi?“
Iako se u prvi mah činilo kako nema spremnih za tu akciju, pojaviše se ipak dvije ručice koje su podizanjem u zrak pokazale odvažnost.
Iz crkvene klupe su izašla dva prvopričesnika.
Stali su niže ispred oltara okrenuti prema narodu koji je napunio crkvu do posljednjeg mjesta.
„Kako se zoveš?“ – upita svećenik prvog od njih.
„Eugen.“ – odgovori dječak.
„Dobro Eugene, reci nam možeš li ti hodati zatvorenih očiju?“
„Mogu, ali bih onda udario u nešto.“ – uzvrati mališan već pomalo nesigurnijim glasom.
„Kako se ti zoveš?“ – obratio se fra Tomislav drugom dječaku.
„Ante.“
„Kaži nam Ante, možeš li ti hodati zatvorenih očiju?“
„Mogu.“ – začuo se odlučan odgovor.
Anti su povezali oči sa jednim crnim šalom.
„Znaš li gdje je oltar?“ – pita ga svećenik.
Mališan se, uprkos poveza na očima, odmah snašao i okrenuo za 180 stupnjeva.
Zadatak je bio da se popne do oltara slušajući svećenikov glas.
„Napravi pet koraka naprijed… još pet malih koraka… oprez, sad dolazi prva stepenica… idi korak naprijed… oprez, dolazi druga stepenica“…
Hrabri Ante je točno slušao upute i na oduševljenje svih nazočnih uspio stići na odredište.
Naravno, cilj je bio ovim primjerom pokazati koliko je važno slijediti božije upute u našem životu.
Nekada se, za razliku od ovog našeg digitalnog doba, u fotoaparate ubacivao film i imao se na raspolaganju samo određen broj snimaka.
Prisustvovao sam tako jednom davno rođendanskoj proslavi gdje je domaćica posjedovala jedan takav fotoaparat.
Pokušala je ovjekovječiti određene prizore: Gašenje svijeća na rođendanskoj torti, slike gostiju sa slavljenikom, poklone…
Klik ovdje, klik ondje, klik lijevo, klik desno…
Učinilo se našem fotografu da je odavno dostigao broj mogućih snimaka.
Nakon pregledavanja fotoaparata ugledasmo skamenjeno lice.
Veliki tajac.
Unutra nije bilo filma.
Sav trud i pokušaj da se uhvate lijepi momenti, bijahu pali u vodu zbog praznog fotoaparata.
Da nam život ne bi ostao prazan, ispunimo ga na vrijeme pravim sadržajem.