Pismo predsjednici RH u povodu obljetnice događaja na Bleiburškom polju
tekst i (jedinstvena i povijesna) fotografija: Filip Ćorlukić
Draga predsjednice moje domovine Hrvatske!
Obraćam Vam se i ove godine, jer nakon što predhodni predsjednici RH nisu imali hrabrosti ni ljudskog poštenja: ispuniti tu svoju svetu dužnost, zaista sam sretan da sam dočekao da ćete Vi kao Predsjednica RH i ove godine otići na Bleiburško polje i na tom se simbolu najvećeg zločina u Evropi nakon II. svjetskog rata, pokloniti nevinim žrtrvama.
Da biste se – ne samo uvjerenjem, nego i konkretnim dokazom mogla suprotstaviti još uvijek snažnoj 70-godišnjoj vladavini titovske “istine”: šutnjom i lažima – opet Vam šaljem ovu sliku
Dobojske Ustaške bojne Željezničke vojnice, koju sam 15. svibnja 1945. snimio nekoliko kilometara prije Bleiburškog polja. Bojnu sam poznavao od ranije, jer je muž moje sestre, nadporučnik Jozo Keržan bio zapovjenik jedne od satnija.
To sam opširno opisao u mojoj knjzi: “Moja sjećanja na minulo stoljeće”, koju sam Vam darovao kada ste me primila prigodom Vašeg boravka u Puli.
Kad smo se nakon zarobljavanja i stravičnog putovanja u 90 km dugom “četveroredu”, početkom noći narednog dana zaustavili u Mariboru, odmah sam zaspao uz zid neke kuće.
Probudivši se ujutro vidio sam da se nalazimo na velikom trgu, punom zarobljenika, koje su partizani razvrstavali na ustaše, domobrane i civile. Tu sam vidio zeta Jozu i tu mu se gubi svaki trag. Tek sam nakon 45 godina od rođaka Jure Grubišića, bivšeg vojnika te bojne, saznao da su on i još šest vojnika s improviziranim dukumentima nekako prešli u logor s domobranima i time dobili veću šansu preživljavanja, dok su svi ostali, njih oko 700 ubijeni i bačeni u tenkovske rovove oko Maribora – a bili su to ratni zarobljenici – i to nevini!
Znadem da ovo djeluje stravično, ali Vam ne pišem samo zbog broja mučki ubijenih, jer u ovoj našoj politički shizofrenoj podjeli državljana RH, za neke je taj broj: od Mesićevih “tri i pol tisuće ustaških zločinaca” – do pola miliona pogubljenih civila i vojnika – kako tvrde mnogi drugi. Pišem Vam s naglaskom na naznaci: nevinih, za što bojne Željezničke vojnice pružaju neoboriv dokaz. Naime, ubrzo nakon početka masovnijih partizanskih ustanaka, oformljene su ustaške jedinice Željezničke vojnice, kojima je obrana željeničkih postaja bio isključivi zadatak.
U okrutnim se ratnim zbivanjima ljudska psiha može radikalno promijeniti, pa se nekada mirne osobe – npr. u zatvorima i akcijama čišćenja na terenu, mogu početi ponašati zločinački. No, u jedinicama Željezničke vojnice to se nije moglo dogoditi, jer oni su bili stacionirani, i samo su sebe i čuvane objekte branili od napadača.
Zbog jačanja partizanskih ustanaka nakon poraza Nijemaca na Istoku, u NDH je krajem rata u tim jedinicama bilo oko 70.000 pripanika. O njihovoj sudbini ništa ne znamo, a obzirom na sudbinu bojne na ovoj slici, sigurno je da su i tih oko 70.000 tih nevinih vojnika mučki pogubljeni. Njima treba pribrojiti i ogroman broj ostalih nevinih vojnika, među kojima ću spomenuti hrvatske pravoslavace među vojnicima, ali i u “Hrvatskom časničkom zboru”, te sve svećenike – u NDH ustanovljene “Hrvatske pravosklavne crkve” – dok su Patrijarha objesili!…
Gornju sliku je od mene preuzela TV-ekipa prigodom snimanje jedne serije, a pojavljivala se u tisku svake godine u vrijeme obilježavanja Bleiburga, ali uvijek anonimno i bez navoda o komu se radi. Pisao sam urednicima, ali bez odgovora. Predprošle sam godine pisao uredniku Večernjeg lista. On mi je jedini odgovorio i obećao da će objaviti – ali nije… Prošle godine opet nije…
Draga predsjednice RH! Slika ove bojne zaista je jedinstven sačuvani simbol ukupnih žrtava onovremenih zločinâ. Stoga Vas molim da je umnožite u više velikih plakata i ove godine date izvjesiti na Bleiburškom polju.
Što se pak tiče budućnosti, bilo bi pošteno njezin prikaz uklesati u kamenu i tako budućim generacija ostaviti trajni simbol ove tragedije.
Da se ne ponovi!
Tako nam Bog pomogao!
Dida Filip Ćorlukić
Kolona bojne Ustaške Željezničke vojnice putuje prema Bleiburgu.