tekst i foto: Josip Mayer
Nekada su naši iseljenici ulagali sve što su zaradili u svoje hrvatske domove, stanove, kuće, imanja… Kod nas u obitelji to je bilo malo drugačije. Mi smo se odlučili, uz školovanje i obrazovanje djece, kupiti kuću u Njemačkoj te stvoriti neki kapital i postati samostalni poduzetnici.
Tako je i bilo.
Kada su djeca, sin Robert i kćerka Renata odrasli, sve više ih je vukla želja da kupimo neku nekretninu u Hrvatskoj.
I odluka je pala.
Bilo je više mogućnosti; graditi kuću u rodnoj mi Luci Pokupskoj Rečici kraj Karlovca ili u Sisku gdje je živjela supruga Brigita, inače rodom iz Moslavine.Dugo smo promišljali i na kraju odluka je pala! Ako gradimo kuću u Rečici ili u Sisku, djeca će nas posjećivati nakratko nekoliko puta, ali uvijek će željeti otići u neko mjesto na moru.
Uspjeli smo u svom naumu, a to se i dandanas pokazalo kao uspješan potez.
Sin Robert odlučio se nakon ženidbe za bračno putovanje u Bašku na otoku Krku. I mi smo ih na nekoliko dana tamo posjetili. Odlučili smo, u dogovoru s djecom potražiti neku pogodnu kuću upravo na tom otoku, gdje su u gradu Krku, sagradili kuću dječji krsni kumovi koji su nas ugostili, te nam ponudili i prenoćište.
Tražeći pogodnu kućicu na otoku Krku, prolazio je godišnji, prolazili su i blagdani, a mi smo morali na posao u Njemačku. Upravo na dan putovanja puhala je orkanska bura. Krčki most bio je zatvoren tri dana, a mi čekajući i vraćajući se svaki puta kumovima i natrag, nismo imali nikakve šanse proći preko mosta.
Bura je bila toliko jaka, da je tresla i naginjala autobuse na kat preko osobnih automobila koji su stajali u redovima stiješnjeni jedan uz drugoga. Supruga Brigita me upozoravala: „Josipe, daj molim te, okreni se i idemo natrag!“ Stojeći u višestrukim kolonama teretnjaka, autobusa i osobnih automobila, vraćanje nazad više nije bilo moguće. Tako je to išlo nekoliko sati.
Tada sam čvrsto odlučio zamoliti čuvara da mi podigne rampu, kako bih se na vlastitu odgovornost prevezao preko Krčkog mosta, manjim, teretnim vozilom, Mercedesovim kombijem. Tako je i bilo. Supruga Brigita se bojala čekajući da puste osobna vozila i da je netko preveze preko mosta. Kćerka Renata odlučila je krenuti sa mnom. Sina Roberta nije bilo tada s nama.
Nije mi bilo nimalo svejedno prelaziti s djetetom po orkanskoj buri preko mosta. Ali, eto prevladala je uz moju odlučnost i volja kćerkice Renate.
I tako, izađemo mi iz kolone. Pokraj nas je još stajao jedan osobni automobil kojemu je kamenčić razbio prednje staklo. Čuvar nam je otvorio rampu i mi krenusmo prema mostu, kojega smo vidjeli zamagljenog zbog jake bure, kiše i letećeg pijeska i kamenčića.
Što smo se više približavali visokim kamenim stijenama Krčkoga mosta, tim više nas je tresla jaka bura. Teretno vozilo iza nas bilo je prazno. Zvukovi bure i udaranje limenih vrata teretnjaka proizvodili su jezive tonove.
I tako, putujući polagano poput puža brzinom oko 5 km na sat, odjednom nam se otvorio poklopac motora, te je počeo lupati snažno po vjetrobranskom staklu. Pravo čudo da se staklo nije razbilo jer ono bi se puknućem i zamaglilo, a mi bismo vjerojatno ostali bespomoćni negdje na polovici puta. Ništa mi nije preostalo nego izaći van držeći se za vrata, blatobran i štosštangu. Uspjelo mi je zatvoriti poklopac.
U vanjska ogledala ili kako se to stručno kaže retrovizore, nismo mogli gledati jer ih je jaka bura okretala naprijed, nazad po svojoj volji poput magarećih uha.
Kćerkica Renata mirno je sjedila. Osjetio sam da se jako boji. Ni meni nije bilo svejedno, ali jedno pred drugim to nismo iskazivali.
Polagano, puževom brzinom stigli smo sretno na drugu stranu mosta, znajući da nas je veća brzina mogla koštati prevrtanja, možda i života. Suprugu Brigitu je netko prevezao osobnim automobilom. Svi troje bili smo sretni što je ta kalvarija konačno iza nas. Nama se bura taj puta toliko zamjerila da smo čvrsto odlučili da nikada nećemo ni pomisliti kupiti nekretnine na nekom od otoka.
Želja nam je bila kupiti nekretninu na kvarnerskom području, negdje u blizini mora, ali na kopnu. Obzirom da je Brigitin najstariji brat Josip prije nas posjedovao stan u zgradama Industrogradnje, mi smo se odlučili biti blizu njega i potražiti nešto u Novom Vinodolskom. I, tako smo tamo kupili kuću koju smo u međuvremenu adaptirali, dogradili te izradili po svojoj volji. Dali smo joj ime po supruzi Brigiti. Zove se „Villa Brigita“ i ona je nas i našu obitelj još više povezala u zajedništvo.
Ostali smo u Novom Vinodolskom do današnjeg dana i u njemu smo odlučili provesti svoje umirovljeničke dane. Grad sam zavolio poput moje rodne Luke Pokupske Rečice kraj Karlovca.
Mnogi me pitaju kako smo stigli u Novi Vinodolski, a ja im znam reći:
„Eto, iz Njemačke, preko Krčkog mosta.“
Promičem svoj Novi Vinodolski rado u slici i riječi gdje god mogu i gdje god mi se pruži prilika.
A tih prilike često bude.