Igor Petrić
Jesmo li
dovoljno glasni,
dovoljno ludi za promjene
iako za njih,
kažu, nema potrebe.
Hoćemo li šutjeti?
Hoćemo li urlati u znak potpore
ministrima i njihovim psima?
Hoćemo li se ugušiti svim ti riječima
koje trpamo nevinoj djeci u usta,
kao da nije ništa,
kao da nismo pokradeni,
kao da nismo i sami od sebe krali.
Gradovi i općine, države i zajednice
sve je to isto. Isto sranje koje,
bez obzira na mirišljave svijeće i sprejeve,
nepodnošljivo smrdi na bljuvotinu i iznutrice.
Valjam se u blatu,
valjaš se i ti iako se ne poznajemo.
zajedno smo svi. Glumimo dobrotu i samo se…
samo se pravimo. Ma bit će dobro,
iako znamo od kuda nam sve to
što imamo i dajemo,
sve to što
primamo i uzimamo.
Zato još uvijek nervozno šutimo,
grickamo nokte i kožu na prstima,
ubijamo dosadu i vrijeme koje nemamo,
koje ne postoji,
dok u polusnu skriveni čučimo
iza reklamnih panoa
za predstojeće izbore, jer što nam drugo preostaje.
Možda jednog dana
u nekom drugačijem svijetu
ti i ja željet ćemo isto,
željet će i oni, ma željet će svi
biti ministri.
Zato još uvijek nervozno šutimo,
grickamo nokte i kožu na prstima,
Dok sam došla do ovog stiha, zaista jesam… grickala nokat, da bar nešto ugrizem jer dođe čovjeku da zajauče i grize. Možda naučimo. Možda i pjesme kao što je ova probude zgnječene umove.