tekst: Jadranka Ivanović-Bolog
Gospođa Schmitt je bila jako umorna, ali baš tako nije mogla otići na spavanje, tihi ubojica u njoj nije htio da izađe, ne tako ona nije mogla mirno zaspati. Njen stomak je bio jako aktivan, pila je dva litra tekućine na dan i iz njega su se čuli stalno kolanje i krčanje kao da je baš netko bio u njemu sakriven.
Popila je još jednu dozu sredstva protiv obstipacije iako je to bilo već i puno više od onog koliko joj je doktor propisao, ali ona nije mogla drugačije. Sve što je danas pojela moralo je danas i vanka iz nje.
Dok je bila još mala djevojčica morala je sjedati na klozetu sve dok “to” konačno i ne napravi, tek onda je njena mama bila zadovoljna, hvalila je njenu čistoću i ruke je morala prati malo duže nego ostala djeca u tom predškolskom uzrastu. Bio je to svakodnevni, mučni ritual prije koga je njena mati uvijek pokazivala osjećaj gađenja prema njoj, jer je ona “iznutra bila nečista”, jednostano “odvratna i smrdljiva”kako joj je znala reći.Gospođa Schmitt se trudila da ugodi majci, napinjala se da “to” napravi. Znala je da poslije toga slijede majčini izlivi ljubavi i pohvale, to je uvijek iznova i svakodnevno bio jedan pozitivan događaj…
Kad je krenula u školu gospođa Schmitt je imala i drugih pozitivnih događaja kao recimo dobra ocjena, a to je zapravo bila ona najviša, i tada se ona osjećala sjajno i pobjednički, ali kao da ništa nije moglo zamjeniti taj poseban osjećaj triumfa, onaj na klozetu, kad je cijela njena utroba oslobođena kota i smrada i kad zadovoljna ishodom pere ruke dugo i samozadovoljno.
Bio je to osjećaj savršenstava i reda kao i u svim drugim stvarima. I zaista, gospođa Schmitt je uvijek išla do kraja prema svim svojim ciljevima, planski, točno i uporno.U svemu što je započela uvijek je i uspijevala, bila je ambiciozna i mislila je da nikad i ništa ne može promašiti, sve je u njenim namjerama i mislima bilo savršeno matematički proračunato. Dakle, postala je profesorica matematike.
Nikad nije razumjela kako neki drugi ljudi ne idu na zahod svaki dan i kako mogu živjeti tako nečisti, neuredni, netočni u sprovođenju tog čina oslobađanja od svoje nečistoće.Vjerovala je da uspjeh u životu uveliko zavisi upravo od toga, od fizičke i fizioloske čistoće.
Na svoj prvi randevu išla je tek kad je “to” napravila, isto je bilo i sa sexom… Ponekad je njen prvi ljubavnik morao dugo čekati dok ona izađe iz toaleta, jer “to” se moralo desiti i često on više nije imao volje za bilo kakve daljne tjelesne nježnosti.
Kad se udala i dobila djecu gospođa Schmitt je terorizirala istom metodom i njih, svoju djecu, nekad i muža. Sredstva protiv obstipacije su stajala na dnevnom meniju svakoga od članova obitelji, pa su zbog toga noći bile više nego uznemiravajuće, bez sna. Ponekad djeca nisu blagovremeno uspijevala dotrčati do klozeta, pa je stolica u tečnom stanju dospijevala i na pod predsoblja. Smrad je bio nesnosan sve do jutra kad bi njihova kućna pomoćnica, jedna argentinska djevojka, sve opet dovela u red.
Iz godine u godinu psihoza u obitelji je rasla, gospođa Schmitt je dobijala i batine od svog muža, a ona nije razumjela zašto. Što ima u tome loše ako se “to”uradi svakog dana? Jedan red mora postojati, a ona je to uvrstila u svoj “red”i disciplinu, baš kao i njena mati koja je bila medicinska sestra. O da, njena mati je bila školovana za takve stvari i dakako da se njoj moralo vjerovati.
Ni sa svojih devedeset godina gospođa Schmitt nije mogla shvatiti gdje je ona to pogriješila, jer sve je bilo točno i precizno u svemu sto je činila, baš kao i u svim njenim matematičkim zadatcima kojima je brusila mozgove svojih gimnazijalaca.
Sjećala se kako je svog dvadesetpetogodišnjeg sina našla obješenog u njegovoj sobi. Nije razumjela zašto je on to zapravo učinio, iako je često bio na psihoterapiji. Pravi razlog za samoubojstvo ona nije mogla prepoznati. Drugog dana poslije njegovog samoubojstva zvali su iz jednog poduzeća i rekli da je njen sin dobio radno mjesto za koje se prijavio. Ali to je već bilo prekasno, on je bio mrtav.
Nije razumjela zašto se sve tako desilo. Možda da su nazvali prije ne bi se sve tako loše završilo i njen sin bi sad bio živ, ali oni su zakasnili, oni su bili netočni za taj jedan jedini dan…
Netočnost je najčešći uzrok nesrećama, pa i ovoj njenoj i njihovoj…
Gospođa Schmitt se sjećala ratnih i poratnih godina, svog prekooceanskog putovanja, godina provedenih u Argentini. Nikad nije mislila da će tamo dospjeti, a ipak bile su to najljepše godine njenog života, nešto skroz neplanirano…
Nakon razvoda i povratka iz Argentine u Njemačku počela je uzimati tablete za spavanje, u njima je nalazila utjehu , u snu, u zaboravu.Sanjala je plantaže voća koje je tamo u Argentini posjedovala zajedno sa svojim bivšim mužem,mirisale su. Sanjala je Sunce.
Iako nije bila zaboravna uvijek je sve zapisivala, sve što je kupila, gdje je bila i gdje ima termine, koliko je vode popila i što je bilo na njenom meniju tog dana i sve je bilo jako točno.Od tableta za spavanje je uzimala samo jednu naveče.Možda će večeras uzeti cijelo pakovanje,nekih pedesetak komada, iako to nije planirala…Bila je ionako sama i svi njeni su već pomrli.
Ni to nije bilo planirano.