TAKO TO RADE DRUGI

tekst: Josip Mayer
Kada bi hrvatsko iseljeništvo dobilo od dosadašnjih vladajućih kvalitetne upute  i smjernice, ono bi s velikim žarom još više pomagalo svojoj domovini. Njihove mogućnosti pomoći su neprocjenjive, pogotovo danas u  mirnodopsko vrijeme, za razliku kako su mogli pomagati u ratnim i poratnim godinama.

Nisam političar, već jedan od prvih bauštelaša, koji vrlo intenzivno prati iseljeničku situaciju već preko dva desetljeća.

Iz moje radničke  perspektive  gledano, proizlazi da se još  nismo pomakli s mjesta, za razliku od Irske.

Irska svoje iseljeništvo poziva na povratak. I Hrvati su u Irskoj uvidjeli boljitak, kakav nemaju u rodnoj si hrvatskoj domovini, pa  se i oni sve više i više iseljavaju i u tu zemlju. Eto, koliko smo daleko stigli!

Toliko pisanja, toliko upozorenja, sastanaka, savjeta, konferencija, simpozija kroz razne vladine i nevladine udruge, državne inozemne izabrane savjetnike i pojedince. Vidi se to u svim mogućim javnim medijima, hrvatskim iseljeničkim portalima i tisku. Sve to prenaša Google i Facebook. Sve to nije dovoljno hrvatskim dosadašnjim vladarima ni vladama da se konačno prime ozbiljnog, iskrenog posla. A dobar primjer, kada bi htjeli ozbiljno proraditi na zajedničkoj dobrobiti, mogla bi upravo biti Irska, ali i druge napredne zemlje kao što je i Njemačka, Izrael i neke druge razvijene zemlje.

Izrska nam poručuje sljedeće: „Danas nam nije dovoljno  samo apelirati na nostalgiju prema domu. Kvalitetni poslovi su preduvjet za povratak.“

Kada je bilo najgore, mjesečno je oko 3000 Iraca pakiralo kovčege i napuštalo državu. Crna statistika kaže da je Irska izgubila oko 140 tisuća ljudi od početka ekonomske krize 2009. i tamošnja je vlada odlučila zaustaviti taj trend… „Vratite se kući raditi!“ glasio je slogan kampanje irske vlade kojom se željelo, ali i danas se želi okupiti Irce raseljene po cijelom svijetu, što je problem s kojim se suočava i Hrvatska.

Kako i na koji način privući Hrvate i hrvatske građane natrag u domovinu?

Za povratak Irci nam otkrivaju. : „ Emigracija je imala značajan učinak na državu, izgubili smo talent i energiju. Kako se oporavlja ekonomija, a lani je porasla za sedam posto, trebamo školovane i stručne ljude i radnike, a potreba za njima će i rasti. Kvalitetni poslovi su preduvjet za povratak, ali je važno i to da Irska svima postane privlačno mjesto za život.“ kaže irski veleposlanik u Hrvatskoj Tim Harrington. No, kako kaže i slogan, za takvo što nije dovoljno samo apeliranje na nostalgiju prema domu, već i vrlo jasno razrađen model kojim upravlja državni ministar za dijasporu  imenovan 2014. a lani je predstavljen sveobuhvatni plan za olakšavanje povratka i identificirane su prepreke.

U programu sudjeluju sva ministarstva, a povratnicima se,  uz nova radna mjesta, kojih se u Irskoj tjedno stvori tisuću, nude i povoljni uvjeti i pomoć za pokretanje posla, poput savjetodavnih servisa, kredita i logističkih centara koje je Vlada osnovala, ali i mreža koja jamči kvalitetan život, kao što su, primjerice, povoljne cijene stanova, vrtići za djecu i zdravstveno osiguranje, kao i iskustva i pomoć onih koji su se već vratili. Štoviše, kad je riječ o vrlo deficitarnim kadrovima, kao što su medicinske sestre, nude im se posebne povlastice, plaćena karta, podmirenje troškova preseljenja, dodatna plaća i školovanje. Model je to koji u mnogočemu može poslužiti kao inspiracija za Hrvatsku koja proživljava val emigracije.

Inače, mi često volimo isticati da smo slični mentalitetom Ircima. Istina je zapravo da su Irci ono što se mi pretvaramo da jesmo. Topli, srčani, ljubazni, hrabri, pošteni, otvoreni. A zato im je i država takva.

Prema svemu sudeći, Irska je država uređena po mjeri čovjeka, socijalna, skromna, tolerantna, otvorena za druge ljude i druge kulture, a opet uz ogromnu količinu nacionalnog ponosa. Ne ksenofobna, homofobna i svemogućefobna hohštaplerska vukojebina u kojoj su najsuvremenije ceste i benzinske pumpe i sve na čemu se može krasti, a ljudi koji su živjeli i radili cijeli život prisiljeni su kopati po kontejnerima.

U Irskoj  to ne rade ni klošari ni narkomani, jer i oni imaju pravo na smještaj,  hranu i pomoć.

Irci organiziraju štrajk svih radnika Tesca jer smatraju da im prekovremeni nisu plaćeni koliko bi trebali biti. Irci skoro sruše parlament kad im pokušaju uvesti plaćanje naknade za vodu u visini

2 ( dva) eura mjesečno zbog EU regulative i na kraju Vlada izmisli alternativno rješenje.

Irci su u EU, ali svu hranu proizvode sami i prodaju pod svojim znakom kvalitete i svaki komad mesa i litra mlijeka se može pratiti do samog početka proizvodnje po broju i oznaci.

Irci prosvjeduju što Vlada gradi stanove samo za nezaposlene i socijalu, umjesto da gradi i za zaposlene, koji podnose najveći teret i irska Vlada odmah reagira programom stambenog zbrinjavanja za zaposlene s nižim primanjima. Irci u pubovima slušaju rock i punk, a svi uglas, od 18 do 70 godina, pjevaju Starman Davida Bowieja.

Ne računamo li irske susjede Britance, najbrojniji strani radnici u toj zemlji su Poljaci te uz njih Rumunji. Lani je i jednih i drugih u Irsku stiglo više od osam i pol tisuća. Slijede Brazilci (5052) te Hrvati i Španjolci (oko 4350), a među stranim radnicima značajan je udio Francuza i Amerikanaca. Ukupno je lani Personal Public Service Number u Irskoj zatražilo gotovo 95 tisuća stranaca.

„ Irska je multikulturalna i uglavnom prema strancima prijateljska zemlja, no uvijek ima izuzetaka“, rekla bi tu i tamo neka budala, „kao i svuda u svijetu.“

Jer, Irci su ponosan narod i ne daju da ih itko gazi, a najmanje njihova Vlada.

Tu svaka i najmanja sličnost s Hrvatima i Hrvatskom nepovratno nestaje.

Vjerovao netko ili ne, najbolje informacije su u Facebook-grupi  „Idemo u Irsku” koja je u vrlo je kratkom vremenu okupila više od 35 tisuća članova,  te po količini, ali i kvaliteti informacija postala središnje mjesto za sve one koji su otišli ili namjeravaju otići u Irsku. Oni koji su u Irskoj, objavljuju gdje su vidjeli natječaj za slobodno radno mjesto i odgovaraju na sve upite onih koji se tek pripremaju za odlazak. Tamo se pronalazi zajednički prijevoz do radnog mjesta ili pri povratku s posla. Oglašava se potražnja za smještajem ili se nude sobe i stanovi za zajedničko stanovanje radi smanjenja troškova. Tamo se razmjenjuju informacije o kvaliteti vrtića, cijenama čuvanja djece ili o školama i proceduri upisa djeteta. Na kraju krajeva, ima i onih koji iz nekog razloga još nisu uspjeli pronaći posao, a ostali su bez novca. Ni prvi ni posljednji put neki su članovi grupe ponudili pozajmicu, topli obrok ili mjesto za provesti noć prije odlaska u još jedno dijeljenje životopisa. A koliko su informacije u ovoj FB grupi opširne, možda svjedoči i činjenica da su neki od članova dobili i detaljna upute o namještanju termostata za toplu vodu koji nije sličan ničemu što imamo u Hrvatskoj. Drugi su pak podijelili informaciju gdje kupiti džezvu za kuhanje kave koju navodno uopće nije lako pronaći u Dublinu.

Dakle, svi koji imalo prate dosadašnje gospodarsko staje u Hrvatskoj, za ovakvo tužno  stanje nisu krivi, nego se tu više radi o svijesti,volji i pameti naših hrvatskih političara.

A mi koji smo aktivni, neumorno radimo, bez Vladinih uputa i smjernica na zbližavanju domovine i iseljeništva  kao da zrnca pijeska presipavamo iz šupljeg u prazno i vičemo, kao kakav jadnik u pustinji, da ovakvom politikom kakvu imamo, Hrvatska nema budućnosti!