stihovi: Julijana Marinkovik
foto: Emil Cipar
Gdjekad
zateknem samu sebe
kako razmišljam
da li je ludost u mojoj tišini
Ima i dana kad zamišljam
da tišina se igra
s milionima drhtaja mojih usana
Ili, sam se našla u takvom stanju
da preselim dušu u laki prah
morbidne magle
Možda to ima neke veze
sa smrću tekućih usjeka
što nisu preživjeli
u umnim suzama bolnog neba,
pa je i Emily Dickinson
zamukla od bijelih vijavica
laganog oblaka,
Let us go in
the fog is rising
(hajde da uđemo,
magla se diže…)
Tada imam osjećaj
kao da se mrvi duša
duž puta gdje čekaš
asocijativnu misao
da se razdrobi u tisuće slova
i što duže propituješ
Ajnštajnovu teoriju,
to se vrijeme
sve više pretvara u praznu masu
koja je jednaka energiji što je ulažem
u privatni rat sa sobom,
i kao vojnik bez počasti
dolaziš do saznanja da si žrtva
implicirane memorije
a da nisi pripitomio
oko u mutnom pogledu na zrcalo.
”Na nebu kopno”
preveo s makedonskog: Duško Babić
December 9, 2011