Jadranka Ivanović-Bolog
Činilo mu se nekad da cijelu noć i nije spavao, kao da je bio negdje u utrobi Zemlje, u njenom mraku, u njenoj tišini, u njenoj istini, u tajanstvenoj Zauvijeknoći i šetao, dugo šetao. Utroba Zemlje je imala svoje misli i bila u svakom trenutku svjesna svega što se dešavalo gore na njezinoj površini njenog skroz posebnog bića.
Ratovi je nisu previše uzbuđivali, njih je moralo biti, jer i ljudi baš kao i zvijeri imaju svoj instinkt ma kako čudnovato zvučalo. Poništiti druge za svoj opstanak, izbrisati ih s lica ove planete uvijek je ostala ista krvava proba snaga jačih i slabijih.
Jedino što živi nisu znali o mrtvima jeste da su mrtvi još uvijek mogli razmišljati o svojim ubojicama iako nisu više disali. Mozak im je još funkcionirao neko vrijeme i svijest o vlastitoj smrti bila je tako jasna kao sjajana mjesečina na ljetnom nebu.
Nisu bili nesretni, ali tražili su osvetu u svojim mislima, u mislima ispod slojeva nabacane zemlje. To je ipak razlika. Da, pridružili su se svijesti same Zemlje i kleli bez prestanka, godinama, decenijama, pa i duže- stotinama godina.
Čak i dvije tisuće godina nakon Isusa i ništa se nije promijenilo – Križ je ostao isti, ali i kletva…