STARI FILOZOF

Jadanka Ivanović Bolog
Čudila sam se odakle mi taj bor u mislima, taj bor izrastao do neba, al nedavno sam saznala -umro je stari filozof, a bor je bio njegovo jedino dijete raslo ispred njegove kuće, ispred njegovog
prozora, ispred njegovih očiju, on sam bio je visok, a bor naravno puno veći, veći od svih borova koje sam ikad vidjela.

Posmatrao ga je sa ljubavlju, jer drugo dijete nije imao. Njegova supruga nije mogla imati djece, a taj tada mali borić dobila je od jednog djeteta u znak zahvalnosti za besplatnu poduku iz nekog predmeta, mislim da je bilo iz matematike.

Zasadili su ga u vrtu pored klupice gdje su često on i ona sami odmarali. Tu je bor rastao i postao samostalan i dobio svoja prava i nitko mu više nije ništa smio, pa ni pomisliti da bi ga netko posjekao, taj bor je imao dušu i mirisao je
prekrasno. ..taj bor bio je dio grada baš kao i što je stari profesor i filozof to bio- dio grada i sad dio povijesti.

Znači, bor mi je to htio reći -umro je stari filozof -ne ispričavši mi nikada do kraja priču o princezi i njenom dvorcu, možda zato što je to bilo u zadnjem ratu, on je bio samo vojnik, a ona princeza na
francusko -njemačkoj granici. Poslije je čuo da je poginula od avionske granate, negdje na nekom polju, u blizini rijeke Rajne …

Iako je i sam kasnije bio pilot nije nikada bombardirao gradove Velike Britanije, gdje je morao letjeti u izvidnicu po zadatku, mislio je na princezu koja je od istog poginula, mislio je na nedužne
civile i gledao u svjetla velikog grada kao u zvijezde na nebu koje nije moga dosegnuti, tamo je bila i ona.

Bor je sve to znao i naučio iz te priče koliko snage treba za jedan život poslije puno puta viđene smrti i kako iz zemlje možemo crpiti tu snagu i rasti naočigled svih malih, bijednih, poraženih,
zavidnih i opet bez tog otrova udisati punim plućima.

Zato je izrastao tako velik i snažan, razgranat i suveren ispred svakog tko se nađe u njegovoj sjeni. Bio je veći i od profesorove kuće, pa je jednom u šali stari profesor rekao da ga se boji ako padne, ako ga udari grom, ali mogao bi se i zapaliti,
bilo je dosta pretpostavki što bi se sve moglo desiti, smijao se on pričajući, ali on ga je ipak volio i po cijenu svog života…

Naš profesor filozofije nije umro, ne doista, ostavio je svima nama koji smo imali priliku razgovarati s njim razlog za život, razlog za borbu , nesalomljivi optimizam, razlog za druženje i sjedinjenje s prirodom … nisam znala da je umro, osjetila sam samo njegove misli u mojima, bio je on drag čovjek, a sad možda neka zvjezda na nebu.

Bor i ja vjerujemo da je to bila jedna velika ljubav između njega i princeze, koju je tako samo nazivao, bila je to ljubav bez granica, jača i od smrti.

A bor je nastavio rasti, u to sam sigurna  …